Hrvatska je zaista sportska sila u svijetu, ali naši sportaši i sportašice svakodnevno nailaze na bezbroj kritika.

Vratimo se na utakmicu za treće mjesto izmedu Hrvatske i Danske gdje su naše rukometašice pobijedile. Dopisujem se s kolegom, sedam minuta je do kraja, Kraljice šoka imaju 22-18. Pišem mu, to je to, brončana medalja je tu. Zove me i kaže, nije to još gotovo. Ja mu odgovaram da nema šanse da Dankinje stignu, on meni klasična mladenačka euforija.

Euforija. Riječ koju svi Hrvati i Hrvatice koji prate sportska zbivanja, i sve ostalo što spada pod to, jako dobro poznaju. Moram priznati da sam ja jedan od onih koji dosta prate rukomet, ne toliko ženski, koliko muški, ali su me rukometašice natjerale da ovo napišem. I da, jedan sam od onih koji sam znao da naše cure igraju na Euru.

Zadnji put kada je neka ženska momčad osvojila medalju, bilo je to 1999. kada su odbojkašice uzele srebro na mini ruski pogon na Euru u Italiji. I da, kad su već aktualne rukometašice, Podravka je bila europski prvak 1996.

Zemlja smo koja ima četiri milijuna stanovnika. Zemlja smo koja ima sve darove ovog svijeta, more, prirodu, sve što ti srce poželi. Zemlja smo koja se voli dičiti time kako smo sportska nacija. Nažalost, zemlja smo i koja voli pljuvati kada dođe prvi veći neuspjeh.

Da ne idem sada u svaki sport, nabrojat ću samo neke situacije. Marin Čilić i njegov prvi osvojeni Grand Slam turnir u karijeri, US Open prije šest godina. Uzdizali smo ga u nebesa kada je pokorio SAD, a danas kada izgubi od tamo nekog lijevog tenisača za kojeg nitko nije čuo, pljušte društvene mreže. Sljedeći primjer je srebro Dalićevih izabranika u Rusiji. Opet će se reći, sve se posložilo, Dalić je imao sreće, tko zna kad će opet biti takvo nešto, itd.

Pa i ako ne bude više, što sad, nije kraj svijeta. Sad su ti znalci došli na svoje kad su vidjeli jedan malo slabiji rezultat u Ligi nacija, sljedeća pobjeda Vatrenih nad nekom jačom reprezentacijom, opet smo najbolji. Hrvatima se nikako ne može ugoditi. Evo da ne bude sto primjera, zadnji će biti ove rukometašice.

Napravile su lijepu priču. Na zadnja dva Eura posljednje, sad evo brončane. Na kraju krajeva, postale su motivacija i drugim ženskim ekipama da i one mogu napraviti neki veći uspjeh u budućnosti. I sebe su motivirale da na sljedećim većim natjecanjima budu što bolje i uspješnije. Dosta ljudi i zaboravlja da puno hrvatskih sportaša i sportašica treniraju u neadekvatnim uvjetima, a pogledajte sve kakvi uspjesi iz toga proizlaze.

Da vidimo, koji su najčešći komentari. Prvo, oni su imali vezu da bi uspjeli. Jesu li, primjerice, sestre Kalaus i Posavec imale vezu ili su svojim radom, trudom i odricanjem došli do ovakvog uspjeha?

Drugo, evo da se nadovežem na još jednog kolegu koji je također napisao da neki Hrvati samo sve ispraćaju iz fotelje s pivom u ruci i listićem iz kladionice, a kad izgube, tolika razina frustracije isparava iz njih da se to ne može opisati riječima.

I treće, ne valja više ništa. Ne valja kad si treći u Europi, ne valja kad si sedmi na svijetu, ne valja kad izboriš Olimpijske igre.

Cijela ova godina je bila mukotrpna, teška i tužna za cijeli svijet. Korona kriza je dovela čovječanstvo u situaciju kao da se ne nazire svjetlo na kraju tunela. Na kraju krajeva, jel nas nije ova situacija sve navela da promislimo o vlastitim razmišljanjima, da neke svoje negativne komentare ostavimo sa strane i da za svakoga pronađemo neku lijepu riječ ili učinimo nekakvo dobro djelo?

Prestanimo stalno preispitivati svaki uspjeh hrvatskog sporta. Prestanimo više tražiti dlaku u jajetu svaki put kada izgube nogometaši/ce, rukometaši/ce, vaterpolisti/ce te ostali sportovi. Možda ubrzo dođe novi uspjeh, a da mi to ne znamo. Evo, na primjer, mozda košarkaši dođu do postolja na sljedećem Eurobasketu, i donesu nam isto toliko čekanu medalju još od EP-a u Grčkoj 1995. kad smo bili treći.

Dajmo vremena ljudima koji su igrači, treneri, onima koji su u stožeru, dajmo im podrške, dajmo im malo pozitive (svima želim da su negativni, ali na koronu). I uživajmo malo više te uspjehe, cijenimo ono što naprave. Možda se i sami iznenadimo, možda bude i više medalja, osvojenih trofeja,…