Zoran Vulić je izdržao je kraće od malo kvalitetnijeg jogurta, vodstvo kluba Naš Hajduk, ustvari Torcida, opetovano radi protiv sebe. Kriza je velika, no opasno je što ona traje. I ne nazire joj se kraj.

Piše: Igor Flak

Zoran Vulić, nekoć srčani borac na travnjaku i samo prosječan trener napušta Poljud. Izdržao je kraće od malo kvalitetnijeg jogurta, vodstvo kluba (čitaj: Naš Hajduk) opetovano radi protiv sebe. Kriza je velika, no opasno je što ona traje. I ne nazire joj se kraj. 

Pomnije promatrajući današnji Hajduk, čitajući povijest, ovako bih dijagnosticirao stanje jednog stosedmogodišnjaka! Prvih 90 godina Hajduk je bio manje-više uspješan nogometni klub, s prolaznim krizama, ali sinonim za pobjede, uspjehe, na ponos svima koji ga vole. No, u posljednjih petnaest godina razbolio se od svih tranzicijskih bolesti i zapravo je slika hrvatskog društva. U njega su ulazili ljudi koji su gledali samo svoj interes, svoj prosperitet. Ušli su da bi ga opljačkali, ponižavajući tradiciju, a danas su ga u kvalitativnom smislu srozali gotovo do dna.

Izbori za Nadzorni odbor 2018.: Članovi odabrali 12 kandidata za drugi krug • https://t.co/czR5Wn6Ksr #Hajduk pic.twitter.com/UY2Atal1f9

— HNK Hajduk Split (@hajduk) November 24, 2018

“Hajduk živi vječno” mitska je krilatica Splićana i Torcide, bezrezervna ljubav, koja je nekom tko se tamo nije rodio prilično nadrealna i teško dokučiva. Kada maknemo mit, povijest, onda postoji samo realan trenutak, a on će prilično izravno i bolno glasiti ovako: Hajdukova sezona zapravo traje kraće od turističke sezone. To je zapravo realnost jednog kluba koji je ostao bez svoje kralježnice. U godinama svojih najvećih uspjeha, pobjeda, osvojenih titula i stjecanja tog mitskog značaja sve se znalo. I tko je predsjednik i tko je sportski direktor, tko je trener kojem se vjerovalo. 

Nakon što su u Splitu odlučili da “Naš Hajduk” ili ako želite navijački model vodi klub jednostavno je sve krenulo u krivom smjeru. Nema stabilnosti, ljudi koji su sjedali u predsjedničku fotelju su nedorasli toj funkciji, a svi njihovi suradnici u sportskom sektoru su zapravo radili pogrešku za pogreškom. 

Eto, tako se današnji Splićani i Torcida trude da klub bude uspješan baš onoliko koliko je sada uspješan, kao da su jednostavno odlučili čuvati uspomenu na neka davna vrimena kada je klub pobjeđivao, osvajao prvenstva i bio “majstor s mora”. 

“Ti si, moj meštre, ludi čovjek, krepa je balun, raspa se Ajduk”, govori škovacin svom brici u “Velom mistu”, a on mu odgovara: “Raspast se može država, krepat mogu svi kraljevi, carevi, ali Ajduk će živit vječno!”

Nažalost, više niti u to do kraja nisam siguran. Ovaj koncept je pred kapitulacijom. Torcida ili Naš Hajduk su sve kredite potrošili.