Kako je izgledao susret ekipe Sport Kluba s Marijom Hezonjom, zašto je naš Marin Mrduljaš Babo postao hit na Instagramu, kako su Grci spasili Final Four i zašto je Hrvatska miljama daleko od Litve po pitanju košarke. Pregršt dojmova donosimo iz Kaunasa...

Najuzbudljivija sezona košarkaške Eurolige u zadnjih možda i deset godina završava u nedjelju navečer u Žalgirio Areni u Kaunasu. U finalu od 19 sati po hrvatskom vremenu igraju Olympiacos i Real, a za treće mjesto od 16 sati bore se Barcelona i Monaco. Ovo „po hrvatskom vremenu“ naglašavamo jer Kaunas je sat ispred Hrvatske, pa se po lokalnom vremenu utakmice igraju u 17 i 20 sati.

Uglavnom, u Litvi smo svega par dana, no ima podosta toga za prokomentirati.

Krenimo redom.

Mario Hezonja. Hrvatska ima priliku po treću godinu zaredom dobiti osvajača Eurolige, nakon Krunoslava Simona 2021. i 2022. s Anadolu Efesom. Ne samo to, već Mario ima važnu ulogu u madridskom sastavu. Zapravo, sve važniju s obzirom na izostanak ozlijeđenog Gabriela Decka i suspendiranog Guerschona Yabuselea.

Dovoljno je reći da je u polufinalu protiv Barcelone Hezonja imao najveću minutažu od svih igrača Reala. Čak veću i od najboljeg strijelca Waltera Tavaresa. Hezonja je na parketu proveo 33 minute i 11 sekundi, sekundu više od Tavaresa, da budemo posve precizni.

Otkako je ušao u igru krajem prve četvrtine, Mario nije napustio parket ni jednom. Postigao je 14 poena uz devet skokova, s onom tricom za pobjedu za kraj koja je razgalila našeg Marina Mrduljaša Babu koji je komentirao utakmicu. Obavezno svratite na naš Instagram profil i pogledajte video!

Neću glumiti neskromnost pa ću reći da je trebalo imati dobar tajming za snimanje pravog trenutka, ali naravno da su Babine reakcije glavni i najveći hit.

Uglavnom, Mario ima veliko povjerenja trenera Chusa Matea. S godinama je dosta napredovao i sazrio u igri, a posebno mu je pomogla sezona u Unicsu iz Kazanja kod Velimira Perasovića, kojemu je jako zahvalan. Podredio se momčadi, što se najviše vidi u obrani gdje je baš sjajan, a često je u ovoj utakmici protiv Barcelone igrao i četvorku, što mu dakako nije primarna pozicija. Super se adaptirao.

Nakon završetka utakmice u mixed-zonu sjurile su se rijeke novinara iz cijele Europe. Kamere, mikrofoni, mobiteli posvuda. U toj gomili probili smo se do Marija. Dobro raspoložen, srdačno nas je pozdravio i odvojio vrijeme za razgovor s Babom za Sport Klub. Ako vam je promaknulo, evo što nam je rekao u tom opuštenom intervjuu.

Dalje, Real. Što reći više o Realu. Bio je već otpisan protiv Partizana, pa se vratio. Mnogi su smatrali da je ovo sezona Barcelone i da Real bez Decka i Yabuselea nema šanse, pa ih je pobijedio. Nešto kao nogometni Real. Pisao sam to već u najavi, to je nešto poput DNK, jednostavno je usađeno u njima. Neki će reći da su prestara momčad, ali to su igrači koji znaju osvajati, koji su rutineri, a to je presudno u ovakvim utakmicama. Ne znači da će biti presudno i protiv Olympiacosa – kao što nije bilo Realu protiv Manchester Cityja ovog tjedna – ali do sada je bilo.

Nekima je čak i trener Chus Mateo bio razlog nepovjerenja prema Realu, ali evo i on je doveo momčad do finala. Nije ni to slučajno. Ne može biti.

Barcelona? Razočarala je. Podbacila. Po mnogima ima najjači roster, ali očito nema ono nešto. A možda ni Šarunas Jasikevičius nije taj. Ako ništa, jedan navijač Barcelone na tribinama privukao je pažnju simpatičnim natpisom na engleskom jeziku: „Moja žena misli da sam na poslu“.

Da nema grčkih navijača…

Onda, Olympiacos – Monaco. Ono što će se najviše pamtiti s te utakmice, osim naravno pobjede Grka, jest nezapamćen rezultat treće četvrtine, 27:2 za Olympiacos! Takva četvrtina nije zabilježena na ovakvoj razini.

Nije da smo u tom susretu za nekog navijali, ali za košarku je apsolutno bolje da je pobijedio Olympiacos. Razlog je jednostavan. Grci su daleko najbrojniji navijači u Kaunasu. Prvog dana bilo ih je negdje oko 7000.

Barcelona ih je imala možda par stotina, Real manje, a Monaco najmanje. Tako možemo reći da su grčki navijači spasili Final Four jer zaista je čudno da Žalgirio Arena, kojoj je kapacitet oko 15.500, u polufinalu nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Prema službenim podacima na utakmici Olympiacosa i Monaca bilo je 11.600 gledatelja, a Barce i Reala oko 11.400. Dobar dio Grka, treba i to reći, ostao je gledati i El Clasico.

Moguće je da su proteklih tjedana navijači nekih drugih klubova rezervirali ulaznice, pa onda jasno odustali nakon što se njihovi klubovi nisu plasirali u Kaunas. Grci su bili najbolji, najbrži, najfanatičniji u potrazi za ulaznicama, kao i lani u Beogradu na istom turniru. Ovdje su protiv Monaca igrali kao da su na domaćem terenu, a tako bi moglo biti i u finalu protiv Madriđana.

Iz ove perspektive, prava je šteta što jedan od sudionika nije domaći Žalgiris jer tada bi dvorana bila sigurno dupkom puna, a atmosfera nezaboravna, pogotovo da su se sučelili recimo Olympiacos i Žalgiris. Ovako ostaju samo Grci kao glavni pokretači dobre atmosfere.

Generalno je kvaliteta polufinalnih utakmica bila OK. Rijetko su kada utakmice Final Foura efikasne i lepršave. Uostalom, lanjsko je finale u Beogradu završeno 58:57 za Efes protiv Reala. Vjerojatno ni u nedjelju u Kaunasu neće obilovati koševima.

Eh, gdje smo mi od Litve…

U nastavku priče malo ćemo se odmaknuti od samog Final Foura, ali ostajemo u košarci. U subotu smo u Vilniusu otišli pogledati utakmicu Rytas – Jonava, riječ je o polufinalu doigravanja za prvaka Litve. Rytas je aktualni prvak Litve i bivši dvostruki osvajač Eurokupa. Velik klub, značajan na europskoj karti, a domaće utakmice igra u dvorani kapaciteta nešto manje od 3000 gledatelja. Ima on i veću dvoranu, smještenu doslovno na istoj adresi, odmah vrata do! Ali u njoj igra samo europske utakmice.

Uglavnom, ta manja dvorana bila je krcata. Atmosfera sjajna i raspjevana od prve minute. Svi u dresovima, majicama, od 7 do 77 godina, „lightshow“, plesačice, a kad bi iz razglasa potekla sada već kultna i neizbježna pjesma „Freed from desire“, uz obradu domaćih navijača nastao bi totalni delirij na tribinama. Dekor baš za gušt.

Utakmica je kvalitetom bila kako-tako. Rytas je pobijedio, ali uz spomenuti ambijent sve dobiva značajan ukras i puno veću ocjenu. Čak je stiglo i pedesetak gostujućih navijača koji su bili smješteni praktički tik do domaćih. Nikakve ograde između njih nije bilo, ničega. Ni zaštitara. Jedni i drugi navijali su za svoje, fer i korektno. Bez i najmanjeg incidenta.

U dvorani je bilo bučno, galamilo se i navijalo, a onda, čim se izašlo iz dvorane – tišina. Kao kad završiš s poslom, napustiš ured i „isključiš se“. Tako i navijači. „Odradili“ su svoju smjenu i to je to. Izašli su iz dvorane i mirno se razišli.

Tako bi sigurno i utakmice našeg domaćeg prvenstva bile kudikamo lakše probaviti da se igraju u takvoj atmosferi iz vikenda u vikend. No, daleko smo mi od Litve. Nama dva od tri najveća kluba mjesecima kasne s isplatom plaća i jedva spajaju kraj s krajem. Ali, barem je lijepo maštati i vidjeti kako to izgleda u jednoj pravoj košarkaškoj zemlji.

Kako je Babo naučio litvanski?

I za kraj, generalni dojam Litve. Naravno, teško je donositi neki ozbiljan sud nakon samo nekoliko dana provedenih u zemlji i to primarno u košarkaškim dvoranama, kada si u poslu i imaš obveze, a nisi samo neki bezbrižan turist.

Primijetili smo da je u Vilniusu, pa čak i Kaunasu, dosta prometnica razrovano. Mijenja se asfalt, a tamo gdje je već promijenjen trake još nisu označene pa morate pripaziti da ne biste slučajno uletjeli u tuđu, imaginarnu traku. Kamere na brzim cestama, pa i onima unutar gradova, česta su pojava. Lokalci nam kažu da je najpametnije poštivati ograničenja brzine, pa se njihovih savjeta i pridržavamo. Ne želimo neželjene „čestitke“.

Cijene su pristupačne. Da sad ne davimo detaljima, čini nam se da su cijene hrane, pića i goriva tu negdje kao u Hrvatskoj. Naravno da imate mjesta koja su skuplja, ali generalno se Litva ne doima kao skupa zemlja za svakodnevni život.

Mrak pada tek negdje iza 22 sata, što je svakako neobično i ne pada svakome jednostavno, a ljudi su srdačni i ljubazni. Mada, čine nam se i dosta opušteni. Ponekad i previše. Neće ih „ubiti“ žurba ili stres. Ali, itekako će vam pomoći što god ih pitate.

Recimo, žena na ulici strpljivo će vam pokazati kako se i gdje plaća parking, recepcionerka u hotelu udovoljit će našem neobičnom zahtjevu i na svom jeziku sastaviti nekoliko rečenica koje će naš Babo izgovoriti u eteru uoči velikog finala. Eto malog „spoilera“. Dok ovo pišemo, Babo uči litvanski. Kako se snašao, saznajte večeras od 19 sati u finalu Eurolige na SK 1. Olympiacos – Real.

Prije toga, od 16 sati kolega Saša Živko prenosi utakmicu za treće mjesto između Monaca i Barcelone. E, tu trebamo još nešto reći. Sva se trojica slažemo da su te utakmice za treće mjesto totalno nepotrebne. One su pravo mučenje za momčadi koje su izgubile polufinala i koje samo žele što prije otići kući.

U nedjelju ćemo imati javljanje iz Kaunasa nekoliko sati prije početka završnice, a svakako nas pratite na webu i Instagramu. Bit će zanimljivo.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.