Ante Čačić je još jednom pokazao da mu ne možeš do kraja vjerovati, ali nakon Zlatka Cice Kranjčara, jedini je koji je dva puta uspio pronaći - zlatni rudnik.

Trebao je ovo biti SKener o jednom genijalnom igraču, potezu koji su na ovom stadionu izvodili velikani poput Dražana Jerkovića i Snješka Cerina. O jednom bogomdanom talentu, o jednoj bitangi koja voli život, voli noć, ali je plemenit do te mjere da ti pamet stane. Što se mene tiče – Bruni Petkoviću treba sve biti oprošteno, a sjedalo u avionu za Katar numerirano s brojem devet.

No, ispalo je da je ovo tekst o međugorskom prijelaznom roku koji je donio Dinamu Ligu prvaka i jednom treneru koji ima više sreće nego pameti. Sve je bilo nakon prve utakmice kristalno jasno. Dinamo je bolja i klasnija momčad, a Bodo/Glimt dobro utrenirana cjelina, no samo ipak jedan – tigar od papira.

Dakle, Dinamo nema Danija Olma, ali usudio bih se reći da u ovom trenutku ima bolji roster od Bjeličinog u prvom proljeću u Europi nakon četiri desetljeća. Vidjelo se kroz ovo ljeto, a Dinamo nije odgađao utakmice, da ga je spasila upravo ta širina kadra. Jednu labavu sezonu, u kojoj su se morala mijenjati tri trenera čelni ljudi kluba su ovoga puta neutralizirali pametnom kupovinom. Snažan kadar, koji i kad nije na visini zadatka, kada igra ne izgleda dobro, na koncu ta klasa negdje ipak iznese sve probleme i donese rezultat.

Oršić, Petković, Drmić… Malo momčadi se može pohvaliti takvim napadačkim bogatstvom. Kada jednom ne ide, uskače drugi, kada ne ide drugom, spašava treći. A, u najvažnijoj utakmici sezone išlo je svoj trojci, na koncu to je ipak bilo dovoljno, ali i presudno.

Ne umanjujem doprinos svih igrača, koji su na kraju puzali bez snage, ali su se borili do fanatizma i za to će im zauvijek Dinamov navijač biti zahvalan. No, nije se smjelo dogoditi da kod 2:0 sve staviš na kocku, da mijenjaš nelogično, da dovedeš Bodo/Glimt do vrata raja. Da u drugom poluvremenu svih 20 milijuna eura staviš na kocku. Bilo je ozlijeđenih, no i igrača na krivim pozicijama. U konačnici u početku produžetka je igrala momčad koja nikad na treningu niti u ludilu ne bi igrala zajedno. Gurao se Dinamo sam u provaliju kao desetljećima u svojoj povijesti. No, ovog puta je ipak imao – klasu!

No, valjda se morala odigrati još jedna, tako tipična dinamovska utakmica, u kojoj na kraju srećom, Petkova čarolija nije uništena i Zagreb će još jednom gledati Ligu prvaka.