Iako slavi već 111. rođendan, 'starac' Hajduk s Poljuda vitalniji je i življi nego ikad. Otresao je prašinu sa sebe, osovio se na noge i u zadnjih godinu dana doživio potpuni preobražaj. Uzdrmao je HNL scenu i shodno tome najavljuje trofej(e) i feštu koncem ovog proljeća...

Nikola Kalinić bio je uranjeni rođendanski poklon navijačima, a je li moguće da u Poljudu ovih dana osvane i Ivan Perišić? E, tada bi se pjesma spojila s nebom, kako bi rekao legendarni Mate Mišo Kovač opisujući doživljaj s koncerta Elvisa Presleyja.

Rođendanska želja za ovu godinu identična je svima koji vole Hajduk – naslov prvaka koji bi metaforički rečeno zapalio grad Split i Dalmaciju.

Bila bi to fešta koja bi sigurno ušla u anale splitskog sporta. Došla bi rame uz rame, možda čak i nadmašila, kultnu 1971. godinu kada je Hajduk postao prvak Jugoslavije nakon 16 godina čekanja ili 2001. kada je osvojio naslov prvaka Hrvatske nakon šest godina, a možda bi zasjenio i legendarne dočeke košarkaša Jugoplastike, Gorana Ivaniševića…

Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius učinili su čudo u nešto više od godinu dana zajedničke suradnje i omogućili Hajduku momčad konkurentnu za oba domaća trofeja. Zamislite da vam je netko ujesen 2020. godine rekao da će Hajduk u finišu sezone 2021./22. imati Lovru i Nikolu Kalinića, Marka Livaju, Filipa Krovinovića, pa Ferra, Katića, Eleza, Melnjaka, Lovrencsicsa… Dakle, igrače koji itekako imaju težinu i vrijednost na europskom tržištu, a ne anonimce ili polovne strance koji ne ostave nikakav trag.

Svih njih ne veže samo sportski motiv, već i zajednička emocija te želja da s Hajdukom postanu prvaci i tako obraduju sve one kojima je bijela boja bliska srcu. Žele upravo oni biti ti koji će nakon sušnih 17 godina nahraniti i napojiti navijače gladne i žedne onog najvrjednijeg trofeja.

U niti mjesec i pol dana Hajduk je skupio preko 40.000 članova za aktualnu godinu, a gotovo 9000 gledatelja došlo je gledati juniore u Ligi prvaka mladih, što potvrđuje euforiju kao trajno stanje duha pristaša splitskog kluba u ovom trenutku. Baš je ta čarobna privlačnost, ta podrška navijača u Hajduk dovela čak i neke igrače koji nisu odrasli ni blizu Splita i Dalmacije, poput Ferra i Grgića.

Navijati za Hajduk, kao i praktički za bilo koji klub slične stature, znači imati osjećaj pripadnosti. To je i druženje, dijeljenje dobra i zla. Kao u obitelji. I baš takav doživljaj Hajduka objašnjava zašto su ljudi tako strastveni na sam spomen njegova imena i zašto njegove pobjede smatraju svojima, zašto su tužni i bezvoljni kad izgubi i zašto se dignu na zadnje noge kad ga se napada.

A ta čarolija Hajduka traje od 13. veljače 1911. godine kada je klub službeno osnovan odobrenjem Carskog namjesništva u Zadru, na inicijativu četvorice Splićana, studenata iz Praga. Fabijan Kaliterna, Vjekoslav Ivanišević, Lucijan Stella i Ivan Šakić uz pomoć Vladimira Šore donijeli su u Split prvu nogometnu loptu, potpuno nesvjesni da će tim potezom promijeniti grad i regiju za sva vremena i ostaviti im u nasljeđe neprocjenjivo bogatstvo.

Profesor Josip Barač klubu je nadjenuo ime – koje nikada nije promijenio – i tako je započela ljubavna priča Hajduka i milijuna generacija koje su na ovim prostorima i šire odrastale uz bijeli dres, Stari plac, Poljud…