KOMENTAR: Kad dobiješ Francuze, onda znaš da vrijediš!

Patrik Mršnik 23. sij 201922:04 > 22:37
Hrvatski rukometni savez

Pustimo sve priče oko toga da se francuskoj rukometnoj reprezentaciji baš i nije igralo protiv Hrvatske ove srijede. Nekako me nitko ne može uvjeriti da je Hrvatska pobijedila jer to Francuska jednostavno nije htjela učiniti.

Lijepo je to nakon utakmice protiv aktualnih svjetskih prvaka rekao netko od igrača. Dobiješ europskog i svjetskog šampiona, a izgubiš od tamo nekog Brazila. I to je sukus cijelog prvenstva za Kauboje. 

Danas im je baš priličio taj zgodni nadimak. Trebalo je doći na bojno polje, na revolveraški obračun s tim Francuzima. Toliko mi se ta vlastita imenica ogadila, da kad i na cesti čujem da netko govori “Francuzi”, u glavi zamislim braću Gille, Narcissea i Dinarta. Istog ovog izbornika, ali u igračkim danima, kad je rušio u obrani nalik kakvom hrvaču. Ovi danas nisu rušili, zlobnici će reći, jer im se nije dalo. Osigurali su plasman, pa što će im još dva boda. 

A ništa, valjda je lakše onda ići na Dance u Danskoj?

Biti jak u trenucima kada si objektivno, nakon dva poraza slab. To je odlika jakih momčadi. Kada Jakov Vranković i Marin Šipić odlučuju utakmicu, to znači da si pakleno jak. A kad Ivan Vida zabije zadnji gol za delirij hrvatskih navijača, onda možeš reći i da si krenuo u nešto što nisi ni zamišljao. Nećemo govoriti o početnoj fazi nabijanja kompleksa Francuskoj, koju bi još x puta morali dobiti na ovakav način da im uopće bude krivo nakon svega što su nam znali raditi, ali… Kad nominalno petnaesti ili šesnaesti igrač u rosteru uđe i zabije zadnji čavao u lijes vjekovno mrskom sportskom neprijatelju, znači da si zaista pobijedio.

Nije stvar samo u toj današnjoj utakmici. Iako ga skromno poznajem, zapravo samo s nekadašnjih kratkih druženja za vrijeme završnih turnira nacionalnih kupova u Umagu, ili pak s dostatnih gostovanja reprezentacije u Rijeci, jednu stvar o Lini Červaru jako dobro znam. Taj će te motivirati za svaki zadatak. Jest, nekad će se i pogubiti, bilo je tako i kad mu je minute odmora znao voditi Balić, pa Dominiković kao igrač i sad kao pomoćni trener, ali… Idemo biti realni.

Zašto je Lino uzeo baš Dominikovića na klupu? Jer je znanja istoga kao i on sam, jer je možda i ponajbolji igrač u obrani na svijetu u “nultim” godinama 21. vijeka. Jer je vatren, lak na jeziku, jer ti može reći tisuću riječi u jednoj minuti, a opet te neće obasuti podacima i bezveznim taktičkim nacrtima poput kakvog košarkaškog mislioca. Ono što je Dinart bio Onesti, to je Dominiković Červaru. Točka. Zakon.

Biti jak kad te nacija za vrijeme tog paklenog siječnja uzme na zub, to je Červarova odlika, mada je ne pokazuje uvijek u cijelosti. Dođe mi ga žao, jer se nakon svjetske i olimpijske titule nekada, opet mora dokazivati. Trenerski se iskalibrirao već u milijun navrata, ali ga opet dira ono što se događa izvan reprezentacije. Prozivao je suce nakon Njemačke, krivio ih za bjelosvjetsku zavjeru protiv Hrvatske. Sad su mu krivi i neki kolege koje se čak, kao i nekada, odlučio prozivati imenima. To mu, jednostavno ne treba. 

Na koncu, mogao je prozvati i mene, premda mu ništa osobno nisam, niti bi rekao u svojim komentarima. Isto sam napisao da smo protiv Španjolske bili top, a onda sam napisao da smo protiv Brazila bili – flop. Ono što sam rekao nakon susreta s Francuskom o sucima, iza toga stojim i danas, baš kao i iza ovoga teksta.

Červar je, baš poput cijelog mu stožera i njegovih igrača, dokazao da u rukama ima jaku reprezentaciju. Da ima alat za velike stvari. Jasno, uvijek je bilo pitanje – kako će te ispratiti i što će očekivati od sljedećeg velikog natjecanja ta “prokleta” nacija. Ona kojoj tako malo treba da te uzdigne, a još manje da te zabije u pod. Još gore, nacija koja očekuje – najmanje medalju. Takve se Červar mora najviše plašiti. Ta ga je u prvom mandatu i stajala posla u reprezentaciji.

Za kraj, možda bi najbolje bilo da na EURO 2020. godine (valjda ćemo proći kvalifikacije) odemo s još manje pompe. Potiho, još tiše, najtiše. Možda i s još par debitanata, jer to je riječ koju vrla javnost kad je rukometna reprezentacija u pitanju – ne voli čuti. A baš takvi igraju najbolje. Gdje li samo rastu, pitaju se Francuzi koji nas ni uz svemirski sustav pobijediti jednostavno – nisu mogli.

Dečki, vrijedite. Kapa dolje i hvala vam. Na svakom golu, osvojenoj lopti i trenutku sreće. Možda smo zaboravili kako je to slaviti peta mjesta, ali ako znamo proslaviti peto (ili šesto), znat ćemo i zaslužiti proslaviti neku novu medalju.