Prvi tenisač svijeta Novak Đoković bio je gost Wish&Go Podcasta Sportkluba u kojem je govorio o svojim stavovima na društvenim mrežama i o odgovornosti koju status najboljeg nosi.

Za vrijeme karantene zbog pandemije koronavirusa, Đoković je svojim komentarima izazvao brojne reakcije.

“Prije svega, moram reći da sam u vrlo privilegiranoj poziciji i ulozi da, kao prvi tenisač svijeta i netko tko je imao mnogo uspjeha u globalno popularnom sportu, kažem nešto što se daleko čuje. Da odjekuje, kako bih rekao. Kao da imam megafon u svojim rukama. Nema veliki broj sportaša tu privilegiranu poziciju. Zaradio sam je svojim uspjesima i zahvalan sam na njoj. Ona je jedan od razloga zašto se ja i dan danas bavim profesionalnim sportom. Najveći je razlog jer volim sport i natjecanje, a drugi najveći je zato što osjećam da teren u meni izaziva buru emocija koju ne mogu doživjeti na nijednom drugom mjestu u tako kratkom vremenu. To mi dozvoljava da još više upoznam sebe i da osvijestim stvari na kojima moram raditi. Treći je taj jer je ta platforma, uloga i privilegirana pozicija koju imam meni na raspolaganju kako bih mogao širiti poruke i vrijednosti za koje se zalažem i koje smatram relevantnim. Za mene su, pored sporta, najbitnije teme zdravlje i edukacija”, rekao je Đoković, a onda komentirao velik utjecaj koje su izazvale njegove objave na Instagramu.

“Teme koje su u vrijeme korone uzburkale javnost su teme koje me zanimaju i okviru su onoga što sam vam objasnio. Znao sam da kada budem krenuo sa svojim mini-podcastom na Instagramu da će to izazvati reakcije, kako pozitivne, tako i one druge. Kako na to reagiram? Ne mogu reći da me dira. Ljudi me kritiziraju i optužuju da koristim platformu za širenje pseudonauke i negatvnih informacija, koje mogu utjecati na zdravlje ljudi. To su ozbiljne stvari. Trudio sam cijelo vrijeme tijekom razgovora biti u ulozi domaćina. Nekoga tko radi intervju, razgovara sa određenom osobom i postavlja pitanja u vezi struke kojom se ona bavi. Kroz razgovor sam sam se nadovezivao i davao osobne primjere. Na kraju krajeva, svjestan sam da što god da kažem ili učinim, ne mogu zadovoljiti sve. Meni to i nije cilj. Trudim se da nikada ne napadam i ne osuđujem bilo koga, već da pričam o konstruktivnim stvarima i da dajem svoje primjere i kako je to utjecalo na moje zdravlje, moj oporavak, moje nastupe i moje okruženje”.

Kao i svaki čovjek, tvrdi Đoković, ni on nije imun na pogreške.

“Ja sam osobnost koja želi istaknuti određene stvari jer imam neki utjecaj u društvu i želim podijeliti nešto što kroz moje iskustvo nekome može biti korisno, a nekome možda i ne. E sada, kako će ljudi to shvatiti, na to ne mogu utjecati. Neke grupe ljudi, elita, vladari, kako god ih želite zvati, žele da određene stvari stvari budu na određen način i da nitko ništa ne kaže i da se samo sluša kako zapovijedaju oni s vrha. Jednostavno, ja ne osjećam da je to ispravno i demokratski. Ako smatram da je nešto ispravno i u skladu sa Božjim zapovijedima, sa životnim načelima i pravim vrijednostima, onda to apsolutno podržavam. Podržavam borbe za prava ljudi na jednakost, poštovanje, fer-play, korektnost u životu, uvažavanje… To su vrijednosti za koje se zalažem i sa kojima sam u skladu”.

Upitan da li je istina da je posljednje veliko finale Wimbldona, u kojem je poslije dramatičnog meča nadigrao Rogera Federera, odigrao a da nije pojeo ništa tog dana, rekao je:

“Nije da nisam jeo. To je još jedna stvar koja je vrlo izanimljiva. Nedavno sam pričao o autofagiji – izgladnjivanju. Ljudi kada kažu ‚izgladnjivanje‘ pomisle da to znači da ti ne jedeš ništa, ali to nije tako. Jedeš, ali u određenom vremenskom okviru. Kada ne jedeš, konzumiraš tekućinu ili neke stvari koje ne opterećuju probavni sistem i ne oduzimaju ti energiju, koja ti je potrebna za trening i fizičku aktivnost. Inače, pred mečeve ne jedem puno. Ne uzmem četiri jaja sa slaninom ujutro, a znam da ima i takvih sportaša. Pošto je finale Wimbledona bilo u 2 po lokalnom vremenu, ja bih bio najviše na tekućini i laganoj hrani pred mečeve. Na primjer, pirjano povrće bez začina, bez ulja i ičega. Samo da mi dâ snage i energije s voćem i možda zobenim pahuljicama. Naravno, pijem dosta tekućine, hidratiziram se raznim vitaminskim tekućinama i sportskim pićima koja mi daju energiju. Ali, to sam ja. Znam dosta sportaša koji se vole najesti i osjećati sitost, ali tenis je drugačiji sport od nekog drugog sporta koji nema iste fizičke zahtjeve. Taj meč u finalu Wimbledona je trajao četiri i pol, pet sati. Vjerujem u psihu i emocije. Kada si u strahu, zgrči ti se stomak i ne možeš ništa jesti. To je stvarno tako. To uzbuđenje, strah, trema, motivacija i sve što se događa kad izlaziš na finale Wimbledona, zgrči ti želudac. Ti ne pomišljaš na hranu. U tome si i znaš da ćeš imati energije zato što će ti sve što si učinio uoči tog dana omogućiti da budeš na svom maksimumu”.