Pismo Thiemu: Da sam bila dio tvog magičnog svijeta…

Tenis ostalo 10. svi 202011:42 > 11:47
Kelly Defina/Getty Images

Alžirska tenisačica Ines Ibbou, trenutno 620. igračica na WTA listi, otvorenim pismom obratila se Dominicu Thiemu u kojem je objasnila koliko je težak njen put bio.

Prethodno je Austrijanac izjavio da nije spreman pomoći nižerangiranim tenisačima i tenisačicama jer je vidio brojne od njih kako se ne trude, a dodao je i da smatra kako ima onih kojima je potrebnija pomoć od sportaša.

Prenosimo vam najzanimljivije dijelove dirljivog pisma alžirske tenisačice.

Dragi Dominic,

Nakon tvoje izjave pitala sam se kakva bi moja karijera bila, a time i moj život, da sam na tvom mjestu. Da, kako je biti Dominic Thiem? Zamišljala sam kako je bilo imati roditelje koji su teniski treneri kada si prvi put sa šest godina uzeo reket u ruke i zaljubio se, dok sam ja odrastala u predgrađu Alžira u vrlo skromnoj obitelji s roditeljima koji nisu imali nikakve veze s tenisom.

Ne mogu pomisliti kako mi to ne bi pomoglo, ali ne mogu tebe kriviti za to. Prestala sam misliti o tome jer, na kraju krajeva, ne biramo gdje smo rođeni. Sada shvaćam koliko sam blagoslovljena što sam imaka roditelje poput svojih koje volim najviše i koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu.

Znaš, u mojoj zemlji nije lako za ženu postati sportašica i jakosam zahvalna rodtieljima koji su se žrtvovali za mene i vjerovali u moj san. Iako nisu bili treneri, barem smo mogli računati na lokalne terene… Ups! Da li si znao da su u Alžiru ITF juniorski turniri vrlo, vrlo rijetki i da ne postoji nijedan profesionalni turnir, nijedan trener internacionalnog nivoa, čak niti jedan teren u zatvorenom?

Ne znam kako je tebi bilo, ali kod nas ako pada kiša tjedan dana, vježbamo bekhend u teretani. Ni ne govorim o kvalitetu terena i infrastrukture, nismo ni znali da li ćemo igrati na zemlji, travi…

Ne shvaćaj me pogrešno, to me nije spriječilo izgraditi put da budem jedna od najboljih na svijetu sa 14 godina, i tih godina sam uzela prve WTA bodove pobjedom na turniru s nagradnim fondon od 10.000 dolara. Prilično impresivno, zar ne? Kao i ti, došla sam u vrh ITF juniorskog ranga, bila sam 23. na svijetu, nije loše za nekog iz Afrike? Nije bilo vjerojatno, novinari su me zvali “teniskim čudom“, vrlo malo Afrikanaca to uspije, a nitko iz moje zemlje.

Da sam tada bila dio tvog magičnog svijeta, vjerojatno bih skrenula pažnju brojnih sponzora i teniska federacija bi se brinula o meni. Ali nije se dogodilo tako. Sponzori, kažeš? Nike, Adidas, Prince, Head, oni ni ne postoje u Alžiru. Osim malo opreme i podrške lokalnih malih kompanija, dobivala sam samo minimum za pokrivanje nastupa na juniorskim Slamovima.

Pitala sam se što bi se tada dogodilo sa mnom da sam bila u tvom okruženju i u tvojim pravilima – npr, da odlučim kada je najbolje početi s profesionalnim igranjem? Koja su pravila? Nitko u Alžiru nema pojma. Najbolja igračica u zemlji, ali nijedan peni… Ironično, zar ne misliš? To se ne bi dogodilou tvojoj zemlji ili bilo gdje u Evropi?


Ali kažu da se iz mraka rađa svjetlost. Kada se sve raspadalo i vodilo me ka kraju karijere, imala sam sreće da mi netko pruži ruku, ljude koji su se brinuli o meni i pružili mi vitalni minimum kao što su hrana, mjesto gdje prespavati na turnirima ili u svakodnevnom životu. Drugi su mi pomogli s opremom, a neke divne duše s mojom kondicijom. Bilo je teško, ali postala sam profesionalac.