Primjer obitelji Gvardiol je putokaz da se poštenje, upornost i naporan rad isplate. Puno je onih koji odustanu, koji čak i nemaju financijsku mogućnost da bi ostali

Goran Gerovac, urednik Obzora u Večernjem listu, neumorni borac za pravicu, u subotnjoj kolumni “Nikad robom” postavio je jedno snažno, po meni temeljeno društveno pitanje.

“Hoće li nekad jedan selektor, umjesto bogu, braniteljima i narodu, pobjedu posvetiti hrvatskim radnicama i radnicima.”

Da se odmah razumijemo, moj pijetet će zauvijek zaslužiti Bojan Glavašević, te njegova obitelj koja je za mene zaokružila priču o odanosti, predanosti i odricanju za Hrvatsku. I taj pametni dečko koji sjedi u Saboru. Tu priča o braniteljima počinje i završava.

Ovdje sam zapravo želio dotaknuti dvije stvari. Amaterskih sportskih radnika i obične hrvatske obitelji koji su zaslužni za brončanu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu, podjednako koliko i kasnije izbornik, kapetan, igrači.

Moj dragi kolega Damir Mrvec, novinar iz Večernjeg lista, zaljubljen u svoj NK Botinec svakog tjedna muku muči kako će platiti suce, kako će sakupiti 11 juniora i kadeta kako bi mu se klub uopće mogao natjecati u petoligaškom ili šestoligašem rangu natjecanja. I nerijetko, da mu draga to ni ne zna, ulazi u vlastiti novčanik i ‘krpa’ da klub preživi. U tim i takvim malim, amaterskim i niželigaškim klubovima prve su nogometne korake napravili mnogi hrvatski nogometni reprezentativci, iz takve životno teške situacije stigao je i Luka Modrić, najveći hrvatski nogometaš, kapetan reprezentacije koja je 2018. godine osvojila srebrnu, a 2022. godine brončanu medalju na SP-u.

Prosječan trener u petoligaškom klubu koji radi s limačima, zagićima, kadetima i juniorima, najčešće radi za – 0 kuna. Naravno, matični nogometni savezi godišnje uplate sredstva amaterskim klubovima, no to je toliko malo, da vjerojatno mogu pokriti komunalne režije. Tisuće i tisuće nogometnih djelatnika izdvaja svoje vrijeme, nerijetko i novac kako bi radili u nogometu, kako bi odgajali djecu, i u svojim mikro lokalnim cjelinama ljude okupili da se bave sportom. Malo je onakvih ljudi kao Dominik Livaković, koji je svom treneru kupio automobil, kako bi mu zahvalio što ga je u formativnim godinama učio i po snijegu i po kiši, i po najvećoj žegi kako da postane dobar golman.

Nije tajna, da Hrvati teško žive, u neimaštini, ali da su istovremeno radišni, žilavi i uporni. A baš jedna takva obitelj je ona sa zagrebačkih Srednjaka. Obitelj Gvardiol, koja je i u najtežim financijskim trenucima, radila, vjerovala i ulagala u svog Joška. A taj dječačić, koji nikad nije vikao i galamio, koji je bio tih, povučen i samo zaljubljen u nogomet danas je jedan od najboljih stopera svijeta. Da, već danas, s 20 godina, on taj nogomet igra lakoćom kao malo tko na kugli zemaljskoj.

Koliko je takvih obitelji Gvardiola radilo isto, odricalo se isto i vjerovalo u isto. No, samo neki, u promilima mali broj je uspio doći do kraja. Doći do karijere koja će sve to uz sportsku slavu i dodatno oplemeniti.

Dakle, uz sve poštovanje ljudima koji rade u sportu, nogometu, koji su izgradili Savez koji funkcionira kako funkcionira, živi kako živi, od ovakvih uspjeha sada i ‘pliva’ u milijunima, ja bih ovu medalju posvetio – amaterskim sportskim trudbenicima, hrvatskim radnicama i radnicima.