Teniska sezona 2021. mogla bi biti najegalitarističkija slika o čovječanstvu koja je ikad naslikana. Istovremeno i najdepresivnija...

Antonio Veić bio je gost jučerašnjeg Sport klubova podcast. Na njegovu kraju, zajedno sa svojom igračkom štićenicom Anom Konjuh, dobio je priliku prognozirati kada će se trenutno prekinuta sezona nastaviti. Znatno pesimističniji od 22-godišnje Dubrovčanke, Veja je prognozirao da tenis ove godine više nećemo gledati:

Nadajući se da je pogriješio u procjeni, priznajem da su i moja razmišljanja sve više na tragu totalnog otkazivanja, najgore solucije za sve. Iako mnogi tenis smatraju sportom koji bi se među prvima mogao vratiti u pogon, najveći problem stvaraju mu učestala putovanja. A ne smijemo zaboraviti niti ogromnu brojnost popratnog osoblja koje boravi na lokaciji čak i onih najmanjih turnira u kalendaru…

Uzmimo ovu prognozu kao gotovu stvar, za potrebe jednog misaonog eksperimenta. Mogao bi vam se svidjeti, kada vidite koje su moguće krajnje konzekvence istoga. Barem u glavi vašeg autora…

U slučaju kada više niti jedan poen profesionalnog tenisa ne bi bio odigran u 2020. godini, barem ne pod okriljem ATP, WTA i ITF organizacija, dogodilo bi se nešto što se nikada u povijesti nije dogodilo. Imali bismo stotine fantastičnih sportaša koji bi, vjerojatno, bili potpuno izvan natjecateljskog ritma. Match practice bio bi stran pojam svima, od Seyboth-Wilda (sva mu sreća u borbi s koronavirusom) do Novaka Đokovića. Od Radimira Čačića do moje malenkosti…

I tu mi se konačno, nakon nekoliko tjedana, na licu pojavio osmijeh.

Ljudi dragi, nakon desetak godina skrovitog, sramežljivog maštanja otvara se naizgled realna perspektiva – i ja mogu postati profesionalni tenisač. Makar na jedan tjedan!

Početkom ovog desetljeća nastojao sam biti što bolji rekreativac. Bila su te vremena kada su dečki sličnog entuzijazma na forumu najveće zagrebačke lige raspravljali o tome koliko bi tko od nas gemova uzeo, igrom slučaja baš Antoniju Veiću.

– Mislite, koliko bismo mu poena uzeli?

Replicirao sam lakonski, želeći razbiti izluziju koja je česta pojava kod amaterskih tenisača, a javlja se nakon mečeva sa 5 ili više izravnih poena. Dakle, ne baš često…

Bila su to prekrasna vremena, svjestan sam toga nažalost tek sada. Jer, i sam sam bio obnevidio od iznenada narasle ambicije spram nečega što je iz sfere realnosti izašlo dvadesetak godina ranije…

“I ja, možda, mogu postati profesionalni tenisač”.

Bili su to prekrasni dani života. Nisam toga bio svjestan, jer proljeća i ljeta provodio sam uglavnom nesretan. Bio sam rob perzistentne ambicije iz koje je proizlazilo beskrajno nezadovoljstvo.

Iako mi je najveća briga u životu bila koliko točaka je balans reketa pomaknut u ručku i kakav to ima utjecaj na swingweight, kako će se loptica ponašati kada se odbije od žice promijenjene napetosti, vrste i materijala…

Nikad nisam bio zadovoljan! Želio sam biti bolji, želio sam pobjeđivati više. Želio sam biti pravi natjecatelj!

A kad sam naišao na jedan američki forum, bolest je izašla izvan kontrole.

Malo će me amnestirati činjenica da nisam bio jedini. I moj kolega, iskusan teniski novinar koji je proputovao sve velike teniske turnire, odjednom je počeo halucinirati o nadmetanju na veteranskom Touru. Tamo gdje je tih dana žario i palio nezaboravni Krešo Ritz…

Nisam bio zadovoljan. Američki forum pomaknuo mi je vidike preko granice horizonta – tamo sam naišao na projekt jednog potpuno običnog mladića koji je, također u tridesetim godinama, počeo shvaćati da se nikada zapravo nije pomirio s neostvarenim dječačkim snovima:

Karijerom teniskog profesionalca!

Običan čovjek, koji je imao poptuno običan posao i najobičniji mogući život, s razine blago naprednog rekreativca odlučio je u godinu-dvije pokušati probiti se do razine koja mu omogućuje dohvaćanje jednog ATP boda!

Bio je to projekt koji me potpuno osupnuo svojom drskošću – na prvi pogled djelovao je neizvedivo. Na drugi se činio potpuno neprovedivim.

Ali, mladi gospodin iz Amerike bio je uporan. Skinuo je desetak kilograma, unajmio trenera, ozbiljno trenirao. Na teniskom terenu bio je svaki dan! Prijavljivao se na sve moguće lokalne i regionalne turnire nastojeći proći kroz veliko čistilište koje bi ga dovelo do nacionalnog filtra prema onome čemu je strijemio – ulasku u kvalifikacije jednog Futuresa.

Međutim, da bi došao do svog cilja, tog jednog vražjeg ATP boda, morao je proći cijele kvalifikacije tog turnira…

Što mislite je li uspio?

Naravno, nije došao ni blizu. Ni prvu, regionalnu, razinu nije svladao. Njegov projekt trajao je otprilike dvije godine, a putem je pomalo počinjao shvaćati da je tenis rekreativca osuđen na vrlo spore i nevelike pomake, koliko god ulagao i trudio se. Kvalitativnih razina između naprednog rekreativca i teniskog profesionalca svjetske klase jednostavno je previše da bi ih se moglo preskočiti u jednom ‘običnom životu’.

S vremenom se to dogodilo i junaku ove priče, odustao je. Praćenjem njegovog internetskog dnevnika, od ludih snova izliječio sam se i ja i sve bi ovo bilo dio nekih sretnijih vremena, da se nije dogodilo što se dogodilo.

Krah sporta.

Profesionalni tenisači srednje i niže klase, kao i njihovi kolege iz drugih sportova, odjednom su u velikim problemima. Osim što su ostali bez svih mogućih izvora prihoda, izostajanje “s nastave” dovodi do rapidnog propadanja njihove fizičke spremnosti, bez obzira na kondicijske treninge koje možda još mogu donekle odrađivati. Odrađuje ih i naša nadarena tenisačica Ana Konjuh, kao što je priznala u gornjem podcastu.

Međutim, najveći pad dogodit će se u tehničkom dijelu vještina, u osjećaju za udarac i svim onim aspektima na kojima su mukotrpno desetljećima radili da bi mogli biti gdje su sad.

I znate što?

To je sjajna vijest za nas paćenike. Konačno moje maštarije o kojima sam pisao prije nekoliko odlomaka nisu više tako nadrealne! Ako zaista tenisa neće biti do početka 2021. godine, a možda i dulje od toga, zamislite samo kako će izgledati novi početak za sve?

Pa to će biti prilika za sve da krenu praktički od nule. Mjeseci uigravanja, hvatanja ritma, forme, ulaska u udarac, bit će šansa za one iz sjene, za hvatače u magli, za igrače koji po prirodi imaju dobar osjećaj u ruci, rekli bismo talent, a možda im inače nedostaje radnih navika…

Možda i za nas, koji bismo Antoniju Veiću na teniskom terenu do koronakrize skupljali tek loptice.

I covered 16 or so U.S. Opens for SI.

This photo is, just wow.

And stay safe, Billie Jean King. https://t.co/Hgs1klzu1l

— Richard Deitsch (@richarddeitsch) April 3, 2020

Prilika se otvara, uostalom, zbog egzistencijalne ugroženosti, mnogi oni koji su izvan top 100 ili top 200 morat će se prekvalificirati za zanimanja koja će im donositi kruh na stol, u nedostatku osnovnog izvora prihoda.

Pod uvjetom da preživimo razdoblje koje je pred nama, možda ćemo i mi konačno moći postati profesionalci ili barem pokušati zaskočiti one koji to ostanu biti! Samo je pitanje što će to za godinu dana uopće značiti. Što će od tenisa ostati i tko će ovaj neviđen udar na formu i životni opstanak dočekati spreman, sit i zdrav. 

Teniska sezona 2021. mogla bi, stoga, biti najegalitarističkija slika o čovječanstvu koja je ikad naslikana. Istovremeno i najdepresivnija…