KOMENTAR: Nakon Španjolaca smo sila? Malo morgen, dečki

Patrik Mršnik 20. sij 201919:33 > 20:10
HRS

Ne vidim osobno poantu u veličanju naših navijača bilo gdje u svijetu. Sve dok isto toliko neutralnih Nijemaca navija za Brazil pet puta zdušnije i ornije, nemamo se što kome hvaliti.

Počeli smo kalkulirati. Dobijemo Nijemce i Francuze i unutra smo. Briga nas za tamo neki Brazil, kome će oni išta objašnjavati kada budu zbrajali matematiku oko toga jesu li deveti ili dvanaesti? Do danas nije bilo tako. Bilo je – dobiješ Brazilce, pa onda lagano… Imaš Njemačku, baš te briga, možeš i izgubiti. Dobiješ Francuze, to je bar lako, kao dobar dan… Polufinale, slavlja i dočeci.

Pitam vas, dragi naši čitatelji – da je ovo bila zadnja utakmica hrvatskih rukometaša na Svjetskom prvenstvu i da se večeras vraćaju u Zagreb, bi li na “dočeku” na aerodromu bio ijedan navijač?

Naravno da ne bi. Došli bi novinari, uzele bi se neke prozaične izjave, jer prvenstvo je završeno porazom od Brazila. Nemojmo se lagati, tražiti išta, s ovakvom igrom protiv nekog tamo Brazila koji će zbrajati matematiku od 9. do 12. mjesta je iluzorno i pomalo smiješno.

Ubile nas kalkulacije i mentalitet

Idemo redom, dakle. Jer reda, barem kod nas na Sportklubu uvijek ima. Pa i onda kada si uzmemo slobodu zapisati Francuzima bodove protiv Islanda. To znači da će aktualni prvaci svijeta imati sedam, domaćini Nijemci pet, a mi i dalje ona naša četiri iz Kolna. Sutra, valjda možemo dati dva boda i Španjolskoj protiv naših današnjih krvnika, a onda – tko koga… U zadnji dan – Nijemci se pridružuju Francuzima na sedam, a Španjolci nama na ona naša četiri iz Kolna…

Znači, Nijemce moraš dobiti – da bi došao na šest i da bi ti s Francuskom bod možda bio dosta. Jasno, tu još ne ovisiš sam o sebi, moraju ti pomoći ili Islanđani ili Španjolci, ako to žele. A dosta ti je pobjeda, jer u tom slučaju Nijemci ispadaju zbog lošije ukupne gol-razlike u odnosu na Francusku. Tada bi čak bili i prvi u skupini.

Toliko o kalkulacijama prije vremena. Idemo o mentalitetu. Onom našem, klasičnom, seljačkom. Onom koji gubi unaprijed upisane bodove. I onom koga kriviš i zbog jednog i zbog drugog. I zato što je bodove unaprijed upisao, i zato što je takvu utakmicu na kraju izgubio. Jer, da smo danas opet imali one iste Španjolce, opet bi ih valjda prebili. Imali bi onu sreću koja nam je ove večeri okrenula leđa.

Minken bojna?

Zanima me, prije no što opet dođemo na igru, gdje su ti svi silni ljudi iz naše dijaspore. Prije utakmice, naslovi tipa – ludilo u Kolnu, grad obojan u crveno-bijelu boju, pjevaju se Čavoglave i ona o Anici, kninskoj kraljici. Kad ono, 45. minuta, a dvorana u našem napadu više: “Defence, defence”, kao da smo na kakvom finalu NBA lige. Ta, nije valjda da se kum Amte sa svojim jaranima odlučio otići po bezalkoholnu pivu dok nas Toledo i Langaro “tamburaju”? Kako to?

Ne vidim osobno poantu u veličanju naših navijača bilo gdje u svijetu. Sve dok isto toliko neutralnih Nijemaca navija za Brazil pet puta zdušnije i ornije, nemamo se što kome hvaliti. Kockice s dresa ne puštaju glas i ne paraju grlo, to smo valjda već naučili i na Davis Cupu u Areni Zageb.

Bićaniću, vrijeme je…

Dio teksta može ići i vladajuće strukture u HRS-u. Jer, zbog njih je danas Halil Jaganjac utakmicu pogledao na televizijskim ekranima, negdje daleko od mjesta na kojem je trebao biti. A ono je u ozbiljnom rukometu, kojeg neki već spomenuti igrači već dugo nisu igrali. U situaciji kada se ozlijedio najbolji igrač Cindrić, i kada se krila ni pod prijetnjom oružja ne koriste, treba ti netko tko će baš poput tog Langara, s te iste strane torpedirati Brazilce. To svakako nije Bičanić, koliko god ga takvim htio prikazati vrh Saveza utjelovljen u Linu Červara. Njega razumijem, vodio je svog Halila umjesto Šušnje (nigdje veze ni u tome!) samo kako bi vidio SP. Ne smije ga stavljati ni u zapisnik, pa ga šalje nazad kući, samo da ga valjda ne peče savjest što je mali tamo, a ne smije ni u trenirku…

Da i ne govorim o tome da Bičanić nije igrač za ključne trenutke utakmice. Nije igrač za dio kada se Brazilcima približavaš, neće ti donijeti prevagu, neće predstavljati nikakvu prijetnju, neće ništa…

Da stvar bude još gora, deset komada primili smo na prazan gol. Što dalje pričati?

Još nije kasno? Ili tako samo izgleda?

O tome postoji li granica u glavama naših rukometaša odgovore će donijeti sutrašnji dan. Od Njemačke izgubiti ne smiješ, jer će polufinale ostati samo sanak pusti, a realnost postati borba za peto ili sedmo mjesto. Iako, po ovome danas – peto mjesto bismo odmah potpisali. Bez dočeka na aerodromu, jer peto mjesto nikog ne zanima.