Ono doba godine

Patrik Mršnik 11. sij 201817:22 > 17:23
Alex Grimm/Bongarts/Getty Images

Ne morate voljeti zimu, ali siječanj će u svakom slučaju i ove godine biti manje depresivan. Opet se igra u Hrvatskoj, kao i prije devet godina. Valjda i sa sretnijim završetkom.

Kako će to lijepo izreći dugogodišnji EHF-ov novinar Bjorn Pazen u njemačkoj najavi Europskog prvenstva, rukomet je stvar povezana s funkcionalnim poimanjem sustava. Osulo se naime, njemačkog izbornika Christiana Prokopa drvljem i kamenjem kad je s konačnog popisa putnika u Hrvatsku izostavio trojicu branitelja naslova. Nema Lemkea, Wiedea i Dahmkea, a unutra su “njegovi” iz Leipziga, praktički nepoznati Roschek, Janke i Weber. Izbornik se poistovjetio s velikim misliocem Hegelom pa naveo onu čuvenu da sistem funkcionira onoliko koliko je skladan, a ne poimenično jak. Glava je na panju.

Krenuli smo s njemačkim kutem, čisto da znate kako je aktualnim prvacima Europe u rukometu. Sportu koji se po jednima gasi, a po drugima ga se prenosi na 130 svjetskih televizija. Slika iz naše zemlje otići će do obje Amerike, Kirgistana, Turkmenistana, Tadžikistana i Uzbekistana. Nismo pretjerali, EURO se prenosi u 175 zemalja (ili kako je EHF to politički korektno nazvao – teritorija) svijeta.

U Krakowu, na mjestu naše sreće otprije dvije godine, Nijemci su u velikom finalu deklasirali Španjolce. Naravno, mi se i dan-danas pitamo, što bi bilo kad bi bilo, da smo uspjeli stići do finala. Možda ćemo imati priliku pogledati snimku za dva tjedna. Gradonačelnik metropole najavio je, a mi ćemo poželjeti da se finale opet odigra. Može i Hrvatska – Francuska, samo da uzmemo pehar koji nedostaje.

Hrvatska je uoči, možda sretnog, ukupno 13. izdanja europske rukometne smotre nabrijanija no ikad. Iako će sve skupa, po već ustaljenom običaju kulminirati u drugom tjednu turnira, i godinu dana nakon kobnog vikenda (najprije Norvežani, onda i Slovenci) zrak je kontaminiran onim istim osjećajima. Najprije šok, a onda i nevjerica uz blago-teleće poglede prema bivšem izborniku.

Revitalizirana je klupa, dobar dio momčadi je također restauriran kao simbol otpora prijašnjim vremenima. Dva srebra, tri bronce, tri drvene medalje s europskih prvenstava treba izbrisati zlatom. Vratili su se Alilović, Kopljar, Vori, Čupić i Karačić, imamo najboljeg europskog rukometaša Cindrića, na klupi je Červar koji se u svojoj povratničkoj godini doima vitalnije nego pred Portugal 2003. godine.

Sjetit će se mnogi, tadašnja je generacija nakon niza neuspjeha početkom novog milenija ispraćena s mislima o ugodnom letu i razglednicama nakon prvog tjedna. Kad ono, doček na Trgu kakvog pamti samo Janica Kostelić. Situacija je od tada dijametralno suprotna, uvijek bismo htjeli zlato, ali njega nema od Atene. Uvijek je netko bolji, odmorniji i snalažljiviji.

Stvari otvaramo sa Srbijom, dužnikom prvog ranga još iz novosadsko-beogradske farse otprije šest godina. Osobno, gledao sam ih u dvije prijateljske utakmice protiv Slovenaca, a ako je suditi po generalnoj probi, Cvetkovićevi će Orlovi imati dosta problema. Naravno, plašimo se nereda u Spaladium Areni, zdanju koje je ionako (građevinski) neuredno, što na vidjelo izlazi desetak godina nakon njene izgradnje. O Islandu i Švedskoj, našim također starim znancima razmišljat ćemo kasnije. Skupina je zahtjevna, a sveti cilj – stići u Zagreb s maksimalna četiri boda. Tamo će već čekati porečka udarna divizija – Francuzi i Norvežani.

Protiv ždrijeba ne možemo. Protiv sreće – također teško. Dobro je da je Duvnjak spreman, da se odmorio i pripremio, iako bismo vjerojatno poželjeli više utakmica. No, i protiv vremena smo nemoćni.

Prvi puta video-tehnologija, prvi puta izravni i ekskluzivni sadržaj putem društvenih mreža. Prvi puta “blinkanje” lampica iza gola, zadnji puta sa 16 momčadi i jednim domaćinom. Samo europski prvak službeno osigurava sljedeće Svjetsko prvenstvo. Istina, igrat će se u Njemačkoj i Danskoj, a Francuzi su unutra kao svjetski prvaci pa se realno može dogoditi da i poraženi u dvoboju za treće mjesto ispuni kvotu.

Počinje doba godine rukometnih stručnjaka i analitičara. Da, priznati moramo – brojke o prijenosima u 170 svjetskih zemalja izgledaju malo nafrizirano. Zagreb u Ligi prvaka, čast utakmicama-iznimkama protiv velikana, ne gleda nitko, a zadnji gledatelj je na utakmicu SEHA-lige u podsusedsku dvoranu ušao slučajno.

Tako valjda mora biti.