Svjetsko prvenstvo u Kini samo što nije počelo, a kako su se neke reprezentacije na njega plasirale, to najvjerojatnije niti same ne znaju.

Dugo jedna svjetska sportska organizacija nije toliko podbacila i tako razjarila svoje fanove kao što je to bio slučaj sa FIBA za vrijeme kvalifikacijskog ciklusa. Sumanuti sistem u kojem su reprezentacije bile lišene uvjerljivo najboljih igrača dao je i odgovarajuće grozne rezultate. Bez igrača koji igraju u NBA i Euroligi, reprezentacije koje imaju najbolje pojedince kažnjene su najdrastičnije.

Najbolji primjer je reprezentacija Slovenije, europski prvak iz 2017. godine, koja je bez Luke Dončića, Anthonya Rendolfa i drugih zvijezda bila tek prosječan kandidat za plasman na SP. Zapravo, Slovenci su vjerojatno bili i i manje od toga, budući da su se zahvaljujući broju reprezentacija i formatu natjecanja prosečne reprezentacije češće nego ređe plasirale na turnir.

“Prozorski” način na koje su kvalifikacije organizirale ispod je svake razine i o njemu se ne može reći nijedna pozitivna stvar. Da je Finska imala Laurija Markanena, Gruzija Tornikea Šengeliju, Izrael Omrija Kaspija, a Hrvarska svoje NBA igrača, vjerojatno bi sasta reprezentacija na ovom  turnira u Kini bio kolosalno promjenjen. Sve i da ne bi, košarka bi “rasla” jer bi se publika mogla veselit igrama velikih zvijezda. Ovako, do SP-a su se provukle trenerski najbolje vođene momčadi, kao i one sa najvećim “bazenom” igrača, baš kakav ima i Srbija.

Uprkos tome što u Srbiji živi nešto više od sedam milijuna stanovnika, količina košarkaškog talenta koju ova zemlja “izvozi” svake godine je bez premca – o učincima desetina srpskih košarkaša u ligama širom sveta na Sport klubu možete čitati tokom svake nedelje sezone.

Sistem kvalifkacija izdaje na još jednom planu i dovodi do novog apsurda nakon kažnjavanja najkvalitentijih – najzaslužniji za plasman na turnir na upravo tom turniru vjerojatno neće ni igrati!

Postoji još jedna bitna posljedica – mnoge europske reprezentacije izgubile su i priliku da osiguraju ranu vizu za olimpijski turnir u Tokiju 2020. godine, pošto će po dve najbolje europske i američke momčadi  ići direktno na Olimpijske igre, baš kao i po jedna najbolje rangirana reprezentacija i Azije, Afrike i Oceanije.

Međutim, ma koliko delovalo šokantno, konfuzno stanje u kojem se nalazi svetska košarkaška organizacija i nije toliko čudno. Košarka je, istorijski gledano i poredeći sa drugim igrama, sport srednjih godina, daleko mlađi od fudbala, bejzbola ili boksa, a kao globalni fenomen zapravo prilično mlada. Navijačima na Balkanu to može delovati začuđujuće jer je igra pod obručima toliko duboko zašla u sve kategorije javnog života u regionu, ali retko gde je ova lepa igra popularna kao u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Prema nekim ne stravično preciznim i pouzdanim informacijama koje je lako pronaći na internetu, košarka je najpopularniji sport u svega tri države na svjetu: Litvi, Latviji i na Filipinima – vrlo skromno.

Zapravo,  nije teško nabrojati sve zemlje, pored spomenute trojke, u kojima je košarka zaista bitan faktor u sportskoj slici nacije – to su SAD, Portoriko, Venecuela, Brazil i Argentina (svi znamo u koliko mizernoj meri u odnosu na nogomet), Angola, Kina, Španjolska, Francuska, Njemačka, Italija, Grčka, Turska, nekadašnje jugoslovenske republike, Rusija, zatim sve više Gruzija, Češka i Finska i tu se praktično priča završava. Svakako, treba naglasiti da je zbog globalizacije i sve većeg porasta medijske dosupnosti NBA lige ovaj predivni sport u periodu naglog rasta, ali i dalje ne uspjeva ni izbliza usporediti se sa nogometom.

Zato je logično zapitati se – zbog čega na prvenstvu igraju 32 momčadi, kada na planeti ne postoje 32 države u kojima se strastveno i masovno voli košarka? Zbog toga što će ih uskro biti više od 32, mnogo više. Sljedeće SP organizirat će zajedno Filipini, Indonezija i Japan, a to svjedoči o tome koji su djelovi svijeta u kojima će košarka postajati sve zastupljenija: Daleki istok, ali još više – Afrika.

Svetsko prvenstvo u košarci ne podrazumijeva ni dijelić popularnosti, medijske propraćenosti ili zarade nogometnog Mundijala, ali je nesumnjivo korisno kako bi ilustriralo povijesni kontekst u kojem se košarka nalazi.