Sportklub je pripremio novogodišnji esej koji bi trebao poslužiti kao svojevrsna retrospekcija na najuspješniju godinu u povijesti hrvatskog nogometa...

Iznenada mi se jako zavrtjelo u glavi. Pokušaj da pratim ritam tridesetak godina mlađeg potomka u plesu ponovno je neslavno propao. Morao sam podhitno zaustaviti se i doći u nešto sigurniji položaj. Spustio sam se na tlo i neko vrijeme zadržao glavu u rukama…

Kad sam rastvorio prste, a zatim i odmaknuo dlanove, krajičkom oka uhvatio sam barem 15 godina mlađu djevojku kako mi se zagonetno smješka.

“Opet me dobro raspoloženje vodi u halucinaciju”, pomislio sam u prvi mah. Koji trenutak kasnije ipak morao sam provjeriti. Ista mlada dama još uvijek je držala pogled fiksiran baš na meni.

Za svaki slučaj izokretao sam se oko sebe, ta nalazili smo se u gomili ljudi nasred jedne od inače prometnijih ulica grada. Sjedili na toplom asfaltu, svjesni da se u tom položaju na tom mjestu više nikada nećemo zateći, a da kombi s košuljom bez rukava nije parkiran negdje u blizini…

Tog srpnja 2018. nešto je posebno bilo u zraku. Akutnom gubitku sposobnosti percepcije kod pripadnica nježnijeg spola obično sam svjedočio u prostorima gdje bi se ritmički smjenjivali mrak i laserska verzija ‘dana’. I danas pamtim taj pogled, pozivao je na grijeh! Nije bio problem ni što sam sretno udat (s djetetom), jer nešto je posebno letjelo zrakom…

Tog srpnja 2018. djevojka rastrojenih osjetila, moja umanjena kopija i ja uz još nekoliko tisuća slično odjevenih osoba bezbrižno smo plesali, sjedili, pijuckali posred Frankopanske, dok se iz zvučnika s prozora na trećem katu obližnje zgrade orila jedna od onih iritantnih navijačkih pjesmi koje su tog dana neobično dobro sjedale…

Iznenada, gomila se uznemirila, ustala na noge, započela skandirati… Pomislih:

“To je taj trenutak, Godot je stigao! Autobus hrvatske nogometne reprezentacije konačno je u blizini naših tijela. Joj! Još samo malo i pošpricat će me poneka kaplja Mandžinog ustajalog znoja. Ili, makar, iscjedak iz raskreveljenih usta Domagoja Vide. Ma, zadovoljit ću se i odbačenom limenkom koju su sisala Pjacina usta”…

Bila je to lažna uzbuna. Na prozoru ispod onog s kojeg je treštala glazba, pojavila se starija gospođa potpuno sijede kose. Masa se raspametila, krenulo je skandiranje baki, a ona bi manirom neprežaljenog Ivana Pavla II. smireno odmahivala desnicom rukom, kao da nam želi reći – hvala vam, djeco, što ste tako radosni u ovom svečanom trenutku…

A bili smo! Ulicama Zagreb-grada vladalo je potpuno ludilo. Zaboravite Trg bana Josipa Jelačića, napučen poput plaže u Shenzhenu.

Povezano

Pospremimo ove trenutke duboko u sjećanje

FIFA World Cup

17. srp 2018

FIFA World Cup

17. srp 2018

Bilo je to mjesto gdje se želite zadržati samo ako uživate u ulozi surogat-pisoara. Ako ste doček namjeravali i preživjeti, raspršili ste se okolnim uličicama i iskusno čekali trenutak kad će započeti festival ponosa i, otkrio sam to vrlo brzo, nabujale ljubavi! 

Kao na najboljem partiju devedesetih, djevojke i dječaci bili su zasićeni osjećajem voljenja kojeg je hitno trebalo podijeliti…

Srebro iz Rusije nije bio samo uspjeh nogometaša, zorno će tome posvjedočiti priča o mom uzbuđenom prijatelju, mrzitelju i ismijavatelju sporta i svega vezanog za isti, koji je tada i sam krenuo prema centru grada. Znao je da će se događati nešto posebno.

Emocija je bila nešto potpuno novo, apsolutno iskreno. Samo tako je bilo moguće doživjeti da se tako važan “paket”, tridesetak ljude takve važnosti i tržišne vrijednosti, gotovo deset sati probija do odredišta u uvjetima savršenima za neki teroristički čin? Tko je tog dana htio napraviti veliko zlo, mogao je to bez ikakvog problema. No, nikome takve stvari nisu ni padale na pamet… Zagreb se na jedan dan pretvorio u uzavreli puding ponosa. 

Ludilo je potom preneseno na ostale velike gradove u državi, a zatim i pospremljeno u kutijicu za posebna sjećanja. Tamo je otišla i slika koju ću zauvijek pamtit, onaj dječak iz Bruxellesa koji je prošetao nekavim korzom s hrvatskom zastavicom u ruci, dok su ljudi iz okolnih kafića redom ustajali i pratili ga pljeskom u neodređenom pravcu.

Taj prizor došao je kao savršena metafora za vrhunac jedne nevjerojatne priče, ali i njen siže. Tih dana Hrvatska je bila globalno važna i nemojte se sramiti priznati da vas je to dirnulo. Na ovaj ili onaj način, tada ste se i vi kao pojedinac osjećali nešto važnijim…

Pet i pol mjeseci kasnije, filing nije otišao. Stalno je podigrijavan Modrićevim posebnih priznanjima i refleksijom na te dane iz pera i tipkovnica svih koji nešto vrijede u svijetu sportskog novinarstva. 

S dobrim vremenskim odmakom, prinuđen sam podvući crtu pod najponosniju crtu hrvatskog sporta u povijesti.

#related-news_0

Drugi naši kolektivi i pojedinci ostvarivali su veće uspjehe, međutim, nećemo se lagati, nogometaši su sve nadmašili. Ako ništa, najbolji indikator bit će tih nekoliko stotina tisuća ljudi na ulicama…

Nisu svi sportaši jednako važni, kao što niti jednako ne zarađuju i ne pojavljuju se jednako često na televiziji. I sve je to okej, nije potrebno osjećati grižnju savjesti jer skoro nitko od nas nije tako reagirao kad je trebalo nagraditi tenisače nakon osvajanja posljednjeg Davis Cupa kakvog poznajemo.

No, nemir u duši mogao bi biti vječan ne dovedemo li do krajnje točke neke druge unutarnje monologe prije nego sat otkuca ponoć ovog ponedjeljka.

Ja sam to morao napraviti!
Jer, ne tako davno bio sam jedan od onih koji se nije pretjerano uzrujavao kada su Islanđani pobijedili na samom kraju utakmice, Turci u ponosnom Eškišehiru produbili jad, a Finci se nabacili najvećom kuglom balege koja je ikad sletila na jedan od najših najvrijednijih spomenika. Rep’staciju!

Miten Kroatia pääsi mm-kisoihin?
"Pyry Soiri must not be forgotten in these days of glory and celebration. He deserves at least a thank-you note from everyone in the squad."
Croatia’s sliding-door moment – the day Finland scored late against them https://t.co/VkiT28I2H9

— Sami Sillanpää (@samisillanpaa) July 13, 2018

Mi Hrvati (i ostali hrvatski državljani, da ne bi bilo zabune), poznati smo po tome što smo najtalentiraniji u apsolutno svemu, najzafrknutiji kad se zainatimo, najbolje znamo uživati i još puno stvari koje činimo na svoj, patentirani način.

Poznati smo, nažalost, i po jednoj drugoj nadnaravnoj sposobnosti – onoj za autodestrukciju. U kombinaciji sa metastaziranim jalom, dosta savitljivim karakternim osobinama i strahom od nelagode koja se javlja pri suočavanju s onima drukčijeg mišljenja, propustit ćemo kroz filtre stvari koje nikada ne bismo smjeli…

Uostalom, nije li sam Zlatko Dalić, danas jedan od naših najvećih junaka, u svojoj nedavno izdanoj knjizi zapisao i ovo:

“Kad bi valjalo, ne bi mene zapalo”.

Prijatelji i obitelj, svi redom koji su ga znali, dovodili su u pitanje odluku da se prihvati izborničkog posla samo nekoliko sati nakon što se izvjesni Pyry Soiri propisno izurinirao po cijeloj Hrvatskoj. Nije tada samo nogometna reprezentacija izgubila dva boda u jednoj običnom sportskom događaju.

Jer, Soiri je pogodak postigao nakon što je pobjegao Pivariću, istom onom igraču oko kojeg još i danas ne možemo postići sporazum je li mu mjesto u reprezentaciji naše klase ili nije. I nije bolno što je tada spomenuti ponovno ‘zaplivao’, već način njegova dolaska u selekciju samo koju godinu ranije. Način koji je postao sve manje prikrivan, a sve više istican kao poruka o moći koja još uvijek ne blijedi…

S tom moći Dale se trebao pohrvati ako je želio ostvariti svoju životno ambiciju, ali na svoj način! Ubrzo su se počele javljati informacije da je i on “njihov” igrač. Nažalost, nije prošlo mnogo, a svi smo nedvosmisleno saznali da je to bila neistina.

Hrvatska je u proljeće izgubila pripremnu utakmicu protiv Perua, a odjednom su se počele javljati “glasine” o mogućoj smjeni. Čovjeka koji je preko noći podigao rastrojenu vojsku i odveo ih do dvije briljantne, presudne pobjede.

Rakitić je progirao, Modrić se našao u novoj ulozi, Hrvatska je igrala nogomet.

#related-news_0

Opet, nakon samo jednog poraza, na dan kad je jet-leg u Miamiju bio najjači, pred desecima tisuća nabrijanih Perunaca, pojedini klubovi slali su protestna pisma što njihovi igrači ne mogu niti prismrdjeti reprezentativnom popisu, a situacija s odobravanjem Dražena Ladića kao jednog od Dalićevih suradnika također je izazivala veliku mučninu…

Samo koji dan prije početka Prvenstva, donesena je i nepravomoćna presuda u slučaju protiv Zdravka Mamića. Luka Modrić imao je neizvjesnu budućnost zbog čak dvije optužnice u dvije različite države…

Teatar apsurda zvan Hrvatski nogomet spremao se povisiti ljestvicu sa svojim rekordnim dostignućima, a Uvijek vjerni bojkotu i pojedini mediji htjeli su neke neodlučne među nama uvjeriti kao nema ništa ispravno u podržavanju skupine mladića koju na ovaj ili onaj način predvode optuženici i(li) osuđenici za kaznena djela.

Iako je Dalićeva zarazna pozitiva i dotad nedoživljena pronicljivost u povlačenju nogometnih poteza izazvala trenutačan efekt i punjenje maksimirskih tribina u dokvalifikacijama, zaborav nije mogao biti baš toliko brz. 

Nedavni Sportklubov TV intervju s Dalićem:

Trebalo je probaviti sve što se događalo posljednjeg desetljeća, a potreba za preslagivanjem kockica u individualnim moralnim sustavima to je više bujala što su Vatreni dolazili dublje u kosturu ruskog nogometnog festivala…

“Zašto se toliko nerviram, koji mi je vrag?”, pitao sam se za vrijeme one sulude utakmice protiv Danaca u osmini finala. 

Ne sjećam se kad posljednji put nisam mogao gledati presudne sekunde neke važne utakmice naših sportskih kolektiva. Zapravo, nije istina, evo slika dolazi sama. Bilo je to četvrtfinale Eurobasketa 2007., Planinić je u ruke uzeo loptu i pred sobom imao zadatak ubaciti oba slobodna bacanja za produžetak protiv Litve.

Otišao sam u drugu sobu, znao sam da Planina teško može staviti oba, a i da je u toj ulozi bio bilo tko drugi… Ma što ću vam pričati, sve znate. Hrvatska, košarka, četvrtfinala, slobodna bacanja. Dovoljno ključnih riječi za induciranje mučnine!

No, unutarnji rat za trajanja penala u Nižnji Novgorodu bio je još gori. Moralu, bojkotu, genu za samouništenje unatoč, nisam mogao izdržati bol koju je izazivala pomisao da se povijest neće ni sporadično sjećati jedne generacije ovakvih NOGOMETAŠA. I da razliku između zaborava i vječne slave čini tek nekoliko uspješno izvedenih penala…

This is what happens when a boy with a Croatian flag and jersey walks the streets of Bruxelles ❤️?? #croatia #wordcup https://t.co/GbLCVTOnu2

— Tonka Mandic (@maraTonka) July 17, 2018

Iznenada mi se tada zavrtjelo u glavi.
Spustio sam se na tlo i neko vrijeme zadržao glavu u rukama…

Kad sam rastvorio prste, odmaknuo dlanove, uočio sam dva smeđa oka, tada utopljena u srećom oblivenom licu. Zlatko Dalić upravo je slavio presudni gol Ivana Rakitića, ruku podignutih visoko iznad glave nepromišljeno je zakoračio na nepoznatu blještavu stazu koja se naizgled niotkud ukazala…

“Pojedini su mi zamjerili što sam uopće preuzeo nacionalnu vrstu. Pisali su da sam održao na životu vodeću garnituru u Savezu, međutim, ja nisam tako gledao na to. Bio mi je važan opstanak i napredak hrvatskog nogometa (…) Reprezentacija je naš simbol, ponos, prkos, inat, identitet, s njom se poistovjećujemo. Koliko god bio protiv bilo koga, ne mogu željeti zlo najvrednijem veleposlaniku svoje domovine”.

Tako glasi isječak iz Dalićeve knjige ‘Rusija naših snova’, no zakleo bih se da sam se s gotovo istim mislima susreo pola godine ranije, u trenucima kad je rastrojstvo u navijačkoj glavi naglo zamijenio red i konačni smisao. Čini se da sam svoje unutarnje monologe tada konačno uspješno priveo kraju.

Jeste li i vi to uspjeli napraviti?
Vrijeme još nije isteklo, ali sat još neće dugo otkucavati…