Još jednom je krenula momčad koja nikad nije igrala zajedno.

Zlatko Dalić je odlučio pogaziti jedno od najsvetijih nogometnih pravila: pobjednička momčad se ne dira. Već dva dana je papagajski ponavljao kako neki igrači nisu dovoljno spremni i svježi da bi izdržali ritam igranja teških (Cipar?) utakmica u tako kratkom vremenu.

Na jednom detalju ću se samo zaustaviti. Na detalju koji mi je gurnuo crv sumnje. Zašto je s pozicije lijevog beka nestao Borna Sosa? Plebiscitaro je dobio sve petice za dosadašnje utakmice. Igra u Stuttgartu svaku utakmicu, ma ne da igra, vuće tu slabašnu momčad. A nije Barišić Robert Jarni iz najboljih dana.

Istračala je momčad koja više neće igrati zajedno. Poremećena je ravnoteža. Ali i nastavak Dalićeve nesigurnosti u sastavljanju momčad. Dakle, on nema standardnu momčad i iz takvih se situcija rađa i utakmica kakvu su Vatreni odigrali u Osijeku. Ulazak u dvoboj nije bio siguran, uvjerljiv i on je usmjerio sve što se kasnije događalo.

Dva puta se reprezentacija vraćala iz rezultatskog minusa, a da bi to mogla morala je uložiti dvostruko više energije. Baš one o kojoj je Dalić rekao da je neki igrači nemaju. Što se tiče tjelesne snage ja to nisam vidio. Naša je momčad uglavnom letjela travnjakom, napadala i u valovima. Dakle snage je bilo. Da li i uigranosti i automatizma? Toga je ipak nedostajalo. To je tako kada se često igračima mijenjaju pozicije i nitko od samih igrača ne zna hoće li početi utakmicu ili neće.

Nisam zaboravio. Zlatko Dalić je dijete sreće. Uvijek se do sada uspio izvući. U Osijeku je nije imao, vražija ta Perišićeva peta. Izbornik je odlučio izabrati teži put i sada u Splitu mora dobiti utakmicu za izravan plasman u Katar. Valjda je toliko siguran u Gospu Sinjsku.