Dan Mullan, Getty Images Sport
Blogovi 12.07.2018 | 15:40

Sanjam da je Hrvatska u finalu, ne budite me!

Naš "lički međed" Neven Cvijanović donosi novi blog iz Rusije.

Shaun Botterill/Getty Images

Jeli ovo moguće? Je li ovo jedan od onih snova kad sanjate da ste se probudili i da nešto radite, ali u stvari još uvijek ste u dubokom snu. Hoće li me uskoro probuditi telefon “Cvijo, imaš javljanje za N1, budi kratak, ispričaj što su naši rekli nakon poraza i kad putuju u St. Petersburg.”

Hoće li se to uskoro dogoditi? Jesam li se sinoć baš toliko napio pa se još uvijek ne budim? Molim te, prokleti mobitelu, nemoj zvoniti!Ako je sreće stavio sam ga na bezvučno. Molim vas, neka me nitko ne dira, neka ništa ne zaškripi, neka se onaj dosadni klinac jutros ne dere ispod prozora. Molim vas, ako sanjam, pustite me da sanjam i dalje. Pustite me da uživam u ovom trenutku. Znam, kad se probudim biti ću tužan što je ovo sve samo san i ništa više, ali lijepo je dok traje.

Ako je samo lijep san, ovaj tekst ne postoji, a ako nije, onda buđenje više neće biti moj problem. Ipak, treba nešto staviti “na papir”, treba prstima oplesti po tastaturi i iznjedriti nešto smisleno i, barem naizgled bitno. Ova pulsirajuća crtica na ekranu nekad mi je prijatelj, a nekad me ne voli. Danas se gledamo već satima i kao da mi govori “ništa ti nećeš moći napisati jer si previše to čekao, jer se tomu previše veseliš i jer si preemotivan”. Ali ne, nećeš me omesti, baš ću te upogoniti i skakutat ćeš lijevo-desno po toj bjelini kao Mario Mandžukić u engleskom šesnaestercu!

Priznajem, sinoć je bilo svega. Prošao sam dug i naporan put od nervoze do suza. Ne znam zašto, ali uoči utakmice strepim i povučem se u sebe. To mi se događa još samo pred nastup moje kćeri. Zašarafi me u trbuhu, sav se pretvorim u naelektriziranu loptu i čekam što će se dogoditi. Sinoć je krenulo loše, dodatno su me nervirali Rusi koji su navijali za Englesku. Vikao sam na njih, vikao sam na naše koji su loše otvorili utakmicu, poslije sam vikao kod gola, pa onda i kod drugog, te nakraju sav taj pritisak izađe iz tebe kao iz lopte kad je probodeš nožem. I raspad, splet svih tih emocija te preplavi, kad se probudiš dan poslije nadaš se da si bio dovoljno pristojan da se ne moraš stidjeti u danima koji dolaze. Ali, tako je kako je, ne ulazi se u finale Svjetskog prvenstva svaki dan.

Ispisana je stranica u povijesti, možda ne samo sportskoj ili nogometnoj. Nebitno kako se priča dalje nastavi generaciju koja se plasirala u finale Svjetskog prvenstva slavit će buduća pokoljenja. Očevi će pričati djeci o utakmicama koje je Hrvatska igrala u Rusiji, pamtit će se Lukino majstorsko dirigiranje kockastim orkestrom, Mandžukićev gol Engleskoj, Rebićev prodor protiv ruske obrane kad je domaći igrač sjeo na travnjak, Rakitićevi penali, Subašićeve obrane, a možda će u najdubljem pamćenju ipak ostati trenutak kad Luka Modrić podiže zlatni pokal namijenjen najboljoj momčadi svijeta. Nikad te uspomene neće izblijediti, nikad ništa od toga mozak neće izbrisati i svatko će se sjećati te strepnje, te sreće i tog ludila.

Kako god bilo, nisu ovo trenuci u kojima bih trebao ići u neke duboke analize, a iskreno, ne osjećam se niti spreman drviti nešto po taktici i statistici. Hrvatska ne igra ovaj turnir briljantno, nije u svakoj minuti svake utakmice dominantna i nepogriješiva, ali dobiva. Pobjeđuje u trenucima u kojima je nekada gubila, psihički je snažna , ima u svojim redovima igrače koji su igrali ovakve tvrde i važne utakmice. I još nešto, ne manje bitno. Mi smo Balkanci takva sorta. Tvrdi i mekani u jednom paketu. Englezi to ne shvaćaju, ali zajebani smo. Ne možeš nam govoriti da smo izgubili utakmicu prije nego izađeš na teren i mahati s nekim “coming home” pizdarijama. Ne volimo to, razljutit ćeš nas i samo ćeš si napraviti probleme. I sinoć je stvar riješena po principu “tražili ste - gledajte”.

Kad smo već kod Balkana, svatko od nas zna što i kako napraviti, svatko od nas je trener i izbornik i u nedjelju će slagati neku svoju momčad. Nekim čudom, nako niza katastrofalnih pogrešaka s ljudima na ključnom mjestu i ćorava koka zrno ubode, pa je HNS odlučio na mjesto izbornika postaviti Zlatka Dalića. Kao što sam to već nekoliko puta napisao, ali moram i opet, najzad čovjek koji ne pokušava zadiviti svojim nogometnim znanjem i nemogućim potezima u kojima bi netko tebao prepoznati genijalca. Najzad čovjek koji radi logične poteze i koji, očigledno, “čita” i osjeća svoje igrače. ž

Možda odlazim korak predaleko i vjerojatno je to tema za nedjeljni tekst, ali vjerujem da se Hrvatska može nositi s Francuskom. Po do sada prikazanom “pijetlovi” su favoriti u tom susretu, ali bili su i Argentinci, a i Englezi, pa smo vidjeli kako su prošli.

Loading...