SKener: Nije samo najveći, već i sinonim za tenis!

ATP 16. ruj 20228:22
Podijeli:
Elmar Kremser/SVEN SIMON/picture-alliance/dpa/AP Images

Dan u kojem je Roger Federer objavio svoj posljednji profesionalni nastup na skorašnjem Laver Cupu i kraj karijere momentalno se pretvorio u dan u kojem je sve ostalo – drugorazredna vijest... Piše: Goran Stojanović

Svi smo znali da i to mora ubrzo doći. Za sportaša koji je u 42. godini života nije ništa neočekivano, nije iznenađujuće, ali, opet, za čovjeka kojem je tenis ‘doručak, ručak i večera’, za čovjeka koji cijeli život voli, prati, gleda tu igru i strastveno uživa u njoj, a ja definitivno jesam taj čovjek, vijest je
svejedno šokantna. Baš, onako, da malo zadrhtiš i smrzneš se. Kao kad usred zime kreneš s kaićem u lignje, pa odjednom udari jaka bura dok si daleko od obale. Ja sam trenutno na otoku, u svom drugom domu, na odmoru. Gledam i pratim sve od sporta što me zanima, odgledao sam na
miru US Open, pa sada Davis Cup, Eurobasket, Dinamo…

I onda stigne vijest o odlasku sa scene velikog švicarskog Maestra baš u danu kada krene loše vrijeme, kiša, južina. Glava vam je ionako malo mutna kad je tako. Svejedno sam dvojio hoću li danas probat malo u lignje, pa takvom vremenu se znaju bolje lovit, iako je još rano za lignje. Odjednom uhvatim sam sebe kako mi se grlo steže, kako gutam knedle i razmišljam kako od danas završava jedna toliko posebna i veličanstvena era svjetskog sporta, ne samo tenisa. Uhvatim sam sebe kako mi odjednom jenjava interes čak i za Davis Cup, natjecanje koje toliko volim i cijenim, iako sam puno više volio onaj stari format. Igra Hrvatska, a kad igra Hrvatska, sve ostalo je u drugom planu, Danas, međutim, nije tako. Danas vrtim film unazad i razmišljam o tome kakvu smo ogromnu privilegiju imali svi mi, teniski fanovi, koji smo imali tu sreću gledati i pratiti Rogera Federera kroz njegovu cijelu karijeru…

Ja pripadam, nije mi to problem priznati, onoj toliko mnogobrojnoj skupini ljudi koji na Federera gledaju kao na sportaša, tenisača koji je jednostavno – izvan kategorije. Kao dugogodišnji televizijski teniski komentator, zbog pisanih ili nepisanih profesionalnih razloga, kako vam draže, nisam smio u prijenosima navijati za njega. U prijenosima otvoreno navijam samo za hrvatske tenisače/sportaše, kao što navijam za njih i kada nisam pred mikrofonom. To je, jednostavno,pitanje nacionalnog identiteta. Smatram da na to imam pravo i kao komentator, iako se možda neki
s time ne bi složili. No, nebitno za ovu priču. Federeru sam se i u prijenosima i privatno uvijek neskriveno divio. Na njega sam gledao kao na jedinog, ali baš na jedinog, sportaša, ne samo tenisača, koji je sport pretvarao u umjetnost. To je onaj osjećaj kada gledaš kako igra Roger Federer i shvatiš da ti odjednom, ali samo u njegovom slučaju, postane i postaje manje važno hoće li pobijediti ili izgubiti. Iako je puno češće pobjeđivao, što bi, da se ne lažemo, kompletiralo dojam. Dakako, bilo je i ima još puno sportaša čije vas performanse dovode do osjećaja potpunog i ponekad teško opisivog zadovoljstva i užitka u sportskoj izvedbi, ali, barem kada sam ja u pitanju, nitko tako kao Maestro. I toliko često. Ako mene pitate, on bi trebao, a ne Jose Mourinho, nositi nadimak – The Special One

Istina je da u tenisu nema, kao, recimo, u umjetničkom klizanju ili u skijaškim skokovima, ocjena za umjetnički dojam ili ljepotu izvedbe. Kada bi to u nekom imaginarnom svijetu bilo moguće, sasvim je jasno da bi Roger Federer imao još puno više trofeja i pobjeda u veličanstvenoj i neponovljivoj

karijeri, iako ih je i ovako prikupio sasvim dovoljno. Današnje, moderno tenisko doba – koje neki ponekad nazivaju i gladijatorskim – je više neko ikad, postalo doba u kojem igrači na terenu nerijetko ne biraju sredstva kako ostvariti cilj – čuti svoje ime uz onu uvijek istu, završnu rečenicu
koju izgovara sudac u stolcu na kraju meča. Jesi igrao odlično, dobro, manje dobro ili loše, nije važno, jesi se ponašao na terenu lijepo, sportski i u skladu s nekim postulatima fair-playa, ma niti to nije važno, važno je samo – pobijediti. Federer je u svojoj karijeri 1251 put čuo svoje ime u završnim sučevim riječima, vjerojatno će upisati još pokoju pobjedu na Laver Cupu, ali je pritom i u pobjedama i u porazima imao onaj dopadljivi gard i ostavljao dojam gospodina, virtuoza i teniskog romantika. Jasno, imao je i on svojih lošijih trenutaka, i na terenu i na press-konferencijama, ali, tko
ih nema u životu? Ako voliš tenis, a ne voliš Federera, to meni zvuči kao neki oksimoron…

DPPI/Panoramic via Guliver Images

Nije mi dobro i boli me glava od svih tih sumanutih, za mene potpuno bespotrebnih diskusija i rasprava o jednom izmišljenom i zapravo nepostojećem terminu – teniski GOAT. Ili bilo kakav Najveći svih vremena u bilo čemu. Ljudi moji, čemu to? Što s time dobivate i postižete, osim nekakve ostrašćene prepirke u kojima na kraju nerijetko posežete i za uvredama, ružnim i nepotrebnim riječima i emocijama naspram onih koji su nekakvi rivali ili njihovi fanovi i simpatizeri u toj, opet kažem, izmišljenoj utrci?! To je toliko subjektivno. Često sam tome već govorio, ponekad i
pisao, u svom novinarskom/komentatorskom radu. No, ako i kada bih baš morao i sam se izjasniti po tom pitanju, za mene je Roger Federer taj. Najveći svih vremena i sinonim za tenis. Baš kao što stoji u naslovu ovog teksta. To je moj stav i moj dojam, i samim time, jasno, potpuno subjektivan.
No, dobro znam da isti dojam dijele i doslovno milijuni teniskih fanova diljem ovog našeg planeta. Koji, usput rečeno, znaju razlikovati pojmove najveći i najbolji…

Jer, ako bismo krenuli razglabati o tome tko je najbolji ili, ako hoćete, najuspješniji svih vremena, a niti po tom pitanju nikada nisu ultimativno uspostavljeni jasni i izmjerljivi kriteriji, onda morate biti spremni na veliku hrpu onih ‘fanova’; koji na tenis gledaju kao na zavod za statistiku i koji

jednostavno ne razumiju da statistika nikada ne definira najveće, već eventualno samo najbolje ili najuspješnije. Ja sam dovoljno star i dovoljno dugo u tenisu i jako dobro znam da se oduvijek u tom sportu, htio to danas netko priznati ili ne, kao glavni i daleko najvažniji kriterij uspješnosti
uzimao broj osvojenih Grand Slam naslova. Tako je bilo oduvijek, tako je i danas. U toj utrci Federera više nema, ostaju Nadal i Đoković i ostaje nam vidjeti tko će na kraju od njih dvojice tu biti uspješniji. Osobno vjerujem kako bi se u tu utrku jednog dana mogao uključiti i Carlos Alcaraz, ali to je neka druga priča, tek je uzeo prvi u New Yorku. Međutim, ako je pitanje tko je najveći, to je nešto drugo…

Ovo je vrlo emotivno razdoblje za svakog teniskog zaljubljenika, a pogotovo romantika. U razmaku od mjesec dana opraštaju se dvije legende, dvoje vršnjaka, Serena Williams i Roger Federer. Nikada nisam bio fan Serenine osobnosti, njezinog ponašanja na terenu, ali prema njoj kao
neprikosnovenoj teniskoj šampionki imam toliko veliko poštovanje. Ove godine sam u Wimbledonu pogledao samo jedan meč od prvog do zadnjeg poena koji nisam komentirao. Njezin meč. Ista priča i na US Openu, gledao sam njezine mečeve jer sam znao da joj je to ‘posljednji ples’, navijao za nju da potraje što je dulje moguće, iako, velim, nisam njezin fan. To je taj utjecaj koji na čovjeka imaju takvi velikani ove igre…

Ovo, dakako, nije tekst u kojem ću spominjati rezultate, rekorde i uspjehe Rogera Federera kroz karijeru koja je počela još 1998. godine. To teniski fanovi ionako uglavnom sve znaju. Tek ću priznati da sam prije četiri-pet godina vjerovao da će dostići i prestići rekord po ukupnom broju osvojenih turnira još jedne legende svjetskog tenisa Jimmyja Conorsa koji se, usput rečeno, umirovio s 43 godine. Što je u njegovo vrijeme bilo nezamislivo. Danas više nije toliko nezamislivo, ali, ipak, samo rijetki dočekaju četrdesete kao aktivni igrači, barem ako govorimo o singlu. Federer je dočekao, ali, nažalost, njegovo koljeno nije izdržalo, pa Connors ostaje na vrhu sa 109 titula. Maestro je osvojio samo šest manje…

Roger Federer je čovjek koji je tenis podigao na nemjerljivo veću razinu u odnosu na razdoblje prije njega. Čovjek koji je ovom sportu donio milijune novih fanova. Čovjek koji je svoje najveće rivale, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, vukao prema neslućenim visinama, o čemu su i oni sami toliko puta govorili. Uvjeren sam, potpuno iskreno i bez fige u džepu. Jedini koji je baš uvijek i baš svugdje do kraja punio tribine, neovisno o kapacitetu gledališta. Roger Federer je poezija u pokretu. Čarolija, lakoća i ljepota kretanja i igre bez premca. Slice servis u širinu kakav nikada ranije niste vidjeli i više vjerojatno ni nećete. Mali milijun poteza za ‘play of the day’. Ikona. Kolos. Legenda. Gospodin. Umjetnik na terenu. Jedini umjetnik na terenu…

Zapravo, kad malo bolje razmislim, Roger Federer nije samo najveći, nije samo sinonim za tenis. Neću reći da je veći od tenisa jer nikada nitko ne može i ne smije biti veći od profesije kojom se bavi, ali smijem valjda reći ovo: Roger Federer je – tenis. Nemam kristalnu kuglu, ali sam prilično
siguran da se takav igrač više neće dogoditi ovom sportu. Zbog svega toga, mogu na kraju samo kazati isto ono što je kazao još jedan velikan ovog sporta Rafa Nadal na vijest o Švicarčevom umirovljenju: ‘Nadao sam se da ovaj dan nikada neće doći’…

Hvala ti na svemu, Maestro! Odmori se, zaslužio si…

Komentari

Vaš komentar