Ljubičić za SK: Federer? Ljudina. Genijalac. Sport!

ATP 23. ruj 202210:10 > 10:10
Podijeli:
JBAutissier/Panoramic via Guliver Images

Roger Federer? Ljudina. Genijalac. Sport! Tako švicarskog tenisača u najkraćem opisuje njegov trener i prijatelj – Ivan Ljubičić u ekskluzivnom razgovoru za Sport Klub.

Razgovarao: Saša Ozmo

Roger Federer će u petak navečer odigrati posljednji meč u profesionalnoj karijeri – na Laver Cupu će nastupiti u dvoboju parova sa Rafaelom Nadalom. Iščekivanje u svijetu tenisa je ogromno, kao da je u pitanju Grand Slam finale, a ne ekshibicija. Razumljivo, povlači se jedan od najvećih svih vremena.

Uz Rogera će, kao i prethodnih godina, biti Ivan Ljubičić. Bili su rivali više od jednog desetljeća, ali su i na Touru uspjevali njegovati prijateljstvo. Ljubičić se prvi povukao, zatim je dvije i pol godine bio trener Milošu Raoniću, da bi u prosincu 2015. godine Federer i Ljubičić otvorili novo poglavlje svog odnosa. Poglavlje trener-igrač.

Zajedno su osvojili prvi Rogerov Slam nakon više od četiri godine, na Australian Openu 2017. godine, a zatim još dva za ukupno – 20.

U ekskluzivnom intervjuu za Sport klub Ljubičić je govorio o počecima suradnje, o najvećoj pobjedi (nad Nadalom u Melbourneu 2017.), najbolnijem porazu (od Đokovića u finalu Wimbledona 2019.), o tome kako je Federer olakšavao posao svojim trenerima, budućnosti i brojnim drugim interesantnim temama.

GEPApictures/Matthias Hauer

Rekli ste da ste bili iznenađeni kada vas je Federer pozvao da mu budete trener, ali da ste brzo prešli na priču o tenisu, o igri. Kako je ta priča izgledala?

Pitao me je kako mislim da bi trebao igrati, što mislim da on može bolje i mislim li da može li još osvajati Slamove… Bila je to bazična priča, ali već nakon nekoliko tjedana smo bili zajedno u Dubaiju i radili. I prije toga smo puno razgovarali o tenisu, jer smo bili bliski, tako da nije bilo potrebe za probnim periodom, jer je točno znao što može očekivati od mene – i način na koji vidim tenis, a definitivno me je već poznavao i kao osobu.

U tom trenutku, koja su bila vaša inicijalna zapažanja?

Po mom mišljenju, previše je izlazio na mrežu kada je radio s Edbergom. Također, mislio sam da treba manje koristiti slice – može biti koristan da te dovede u bolju poziciju, ali načelno više trčiš i više se braniš kada puno igraš slice. Naravno da ovisi i od toga ko je protivnik – Mannarinu treba konstantno igrati slice, Nadalu nikad. Uvijek sam vjerovao je Roger najbolja verzija sebe kada stoji na osnovnoj liniji i igra agresivno.

Mnogi navijači se pitaju kako je uopće moguće pomoći veličinama kao što su Federer, Đoković, Nadal, što to oni ne znaju… Šta je to u vašem teniskom umu što je vas preporučilo Federeru?

Možda nije teniski! To je pitanje za njega, ali možda mi je jednostavno vjerovao. Biti trener na tom nivou ne sastoji se u nečemu tipa ‘hajde udari bekhend ovako’ ili ‘uradi ovo ili ono’, kao što je s juniorima na primjer. Biti trener na tom nivou znači provođenje vremena zajedno, možda promijeniti način razmišljanja u nekom određenom trenutku.

Previše sam puta čuo komentatore na televiziji kako kažu ‘trener mu je promijenio to i to’, a rade mjesec dana zajedno. Nema šanse da ja znam na čemu rade Goran i Novak ili na čemu rade Moya i Nadal, to se ne vidi golim okom. To je nešto što možda čak ni oni ne bi znali objasniti – kao što sam rekao, zajedničko vrijeme, organizacija treninga, a onda sve jedno vuče drugo.

Probat ću plastično objasniti: to je kao ogromna kugla koju možeš gurnuti samo malo ulijevo ili udesno, ali ne možeš joj promijeti smjer. Ipak, ta mala promjena može donijeti veliki rezultat na vrhunskom nivou jer ti igrači nikada nigdje neće gubiti u prvom kolu – razlika je samo hoće li igrati četvrtfinale i polufinale Slama ili će osvojiti naslov.

Rekli ste jednu stvar u intervjuu za The Tennis Podcast koja mi je zapela za oko, a ona glasi: ‘Federer ti daje moć da mu pomogneš’. Kako biste to objasnili?

Imaš osjećaj da upija sve što govoriš i otvoren je probati sve. Da mu sutra kažem da pokuša dvoručni bekhend, on bi to učinio bez pogovora. Zna da ima jak karakter, karizmu i da možda ulijeva i strahopoštovanje u nekim situacijama, pa se trudi olakšati trenerima – on želi čuti istinu i želi čuti ono što vidiš, a ne da mu govoriš ono što misliš da on želi čuti.

To bi onda bilo suprotno onome što je njemu potrebno od trenera, pa se uvijek trudio da nam stavi to do znanja – da se osjećamo kako mu možemo reći točno ono što mislimo, a da je on taj koji informaciju procesuira.

Guliver Images

Spomenuli ste manje slicea na bekhendu, dali ste nam metaforu sa ogromnim kuglom, ali ako biste morali izdvojiti još sitnicu-dvije koje ste zajedno promijenili, koje bi to sitnice bile?

Nisam ja mijenjao ništa, ja sam bio tu da mu pomognem donijeti najbolje moguće odluke. Recimo, prije finala Australian Opena s Nadalom 2017. godine, imali smo dva puna dana jer je polufinale igrao u četvrtak. Pričali smo satima o tom meču, a ti kao trener ne znaš koja će se od tih stotina informacija zaljepiti i koja će mu na kraju poslužiti u meču.

Nije to neki jednostavan recept, to je puno informacija i nadaš se da će na kraju nešto biti korisno. Nisu to banalne stvari tipa ‘igraj volej s više ili manje rotacije’, više se ide iz jedne situacije u drugu, i pokušavaš biti najbolji što možeš.

Recimo, pokušavali smo i stajati puno iza osnovne linije na returnu, pred Roland Garros 2018., u tom trenutku smo mislili da je to najbolje rješenje. Vraćam se na ono što smo govorili – Federer ti daje ključ u ruke da se igraš njegovim tenisom i da kažeš svoja zapažanja. Potom zajedno procijenimo treba li nešto probati ili ne.

Baš o tom meču s Nadalom u Melbourneu sam sljedeće želio vas pitati. I, što se na kraju ‘zaljepilo’ od te hrpe informacija?

Mislim da se to i vidjelo – prihvatio je činjenicu da mora više igrati na forhend Nadalu, udarao je bekhend ravnije i bio je usredotočen na loptu, a ne na protivnika. S Nadalom je imao dosta negativan skor u tom trenutku, bilo je ožiljaka, a navedene stvari su mu mnogo značile.

Ipak, najvažnije je bilo to što je do kraja vjerovao u pobjedi, a to je i meni bilo najbitnije. U tom smislu sam bio zabrinut u četvrtom setu, ali kada sam vidoo početak petog – unatoč tome što je imao break zaostatka – bio sam mirniji jer sam vidio kako igra kako treba i da postoji šanse za preokret. Na kraju se to i dogodilo.

Po vašem mišljenju, da li je to najveća pobeda u njegovoj karijeri?

U mojoj trenerskoj karijeri definitivno jest, za njega ne znam. Ta pobheda je bila jako emotivna, četiri i pol godine nije osvojio Slam.

Kako se proslavilo, je l’ bilo ludo?

Nije bilo ludo, nikada na tom nivou nije ludo, ali proslavili smo kvalitetno, ha-ha. Onako kako takav naslov zaslužuje.

Prije tog naslova Roger nije igrao šest mjeseci, vi ste rekli da je on uglavnom dobro trenirao u tom periodu, ali što je bilo potrebno učiniti da se vrati vjera? I bez ozljede, bio je to za njega dug interval bez najveće titule…

Poklopilo se mnogo stvari. Pauzirao je šest mjeseci s turnira, ali je pet mjeseci trenirao. Veoma brzo se vratio treninzima nakon tog Wimbledona 2016. godine. Te duge i kvalitetne pripreme dovele su nas do sjajnih sljedećih godinu i pol dana. A mi smo vjerovali zato što obično nakon kvalitetnog rada dođu rezultati, to će vam svaki trener reći. Jedino što je u teniskoj karijeri veoma teško odlučiti se i reći ‘sada ću trenirati četiri mjeseca, neću igrati turnire’. Ipak, obično rezultati dođu kada igrač uzme malo duži period treninga.

Dali ste mi sada šećer na kraju za jedno pitanje. Ne može to svatko, baš je za Federera tijekom karijere važilo da mu je malo potrebno za uhodati se, da mu nije potrebno puno mečeva kako bi došao do svog najboljeg nivoa. Što je to u njegovoj igri i njegovoj osobnosti što mu je to omogućavalo?

Mislim da je to do njegovog karaktera i do povjerenja koje ima u cijeli proces, ljude oko sebe i, naravno, u sebe. Uvijek vjeruje da će sve biti u redu, ne treba mu samopouzdanje koje se dobiva s dosta mečeva kako bi se osjećao ugodno na terenu. On se na terenu ugodno osjeća uvijek – kada zna da je odradio sve kako treba, vjeruje i da će pobjeđivati.

To je velika prednost, jer mu je to tijekom karijere omogućavalo da uzima pauze i pauzice – tri do pet puta godišnje se odmori i ‘resetira’. To je jedan od glavnih razloga zašto je uspio igrati ovako dugo.

Najbolniji poraz koji ste skupa doživjeli svakako je onaj od Novaka u finalu Wimbledona 2019. godine. Kako je izgledalo u svlačionici nakon toga, kako naći prave riječi posle tako izgubljenog meča?

U svlačionici smo bili kratko jer je išao na konferenciju za medije. Nakon toga smo se vratili kući i na kraju smo i proslavili to finale. Jasno je da je u početku atmosfera bila takva kakva je bila, ali na kraju smo uspjeli okrenuti u pozitivan momenat. Kako? Tako što pozoveš ljude, pozoveš prijatelje, malo muzike, malo isforsirane dobre atmosfere dok stvarno ne postane dobra atmosfera.

Nije to bila neka tragedija epskih razmjera, ali jest bila velika šteta – igrao je odlično, kao trener sam bio ponosan na to kako je igrao, ali što je, tu je. Bio je blizu, neke mečeve dobivaš, neke izgubiš. Išli smo dalje, na kraju se pokazalo da je to bio posljednji Slam na kojem je bio blizu titule, ali u tom trenutku nismo znali – vjerovali smo da će biti još jedna šansa.

Kada odluči jedan poen, jasno je da je teško odrediti, ali što je bilo presudilo u tom finalu?

Ne znam je li nešto presudilo, jednostavno je netko morao pobijediti – jedan drugoga su držali do kraja, bilo bi neriješeno da je neki drugi sport u pitanju. Ovako je Novak pobijedio, iskoristio je svoju meč loptu.

Najviše mi je bilo žao zato što je Roger odigrao fenomenalno – dva seta koja je dobio, učinio je to glatko, a u preostala tri je ili bio bolji ili je bio tu negdje. Da nijedan od ta tri seta ne uzme, što bi značilo i pobjedu, ali dobro… Dobio je i on gomilu mečeva u kojima nije igrao briljantno – ne možemo se žaliti.

Recimo, tad smo baš spomenuli Roland Garros 2009. godine – jedini put kada je osvojio Pariz – u četvrtom kolu je gubio od Haasa s 2-0 u setovima, uz break loptu, pa se vrlo lako moglo dogoditi da nikada ne osvoji Garros. Jednostavno, ima svega u karijeri s više od 1.500 mečeva, ali to je bilo finale Wimbledona, svi su gledali i zato je svima na pameti.

Također, samo bih jednu stvar želeo naglasiti, tj. razjasniti nešto što je netočno prenijeto nakon jednog intervjua: nikada nisam rekao da je Federer bio na 60-70 posto u finalu 2019. godine, tu sam mislio na 2021. godinu, a netko je pobrkao lončiće.

SofaScore

Vratimo se u sadašnjost – na kojem ćemo nivou videti Rogera u parovima?

Gledao sam ga na treningu i bio je dobar – ojseća loptu i udara je kako treba. Fizički ne znamo na kojem je nivou, ali to u parovima neće biti ni jako važno. Siguran sam da će biti spektakl.

Koliko mislite da mu je teško to što se nije uspio povuči ‘pod svojim uvjetima’, tj. ozljeda ga je natjerala?

Nije idealno, ali s obzirom da je Roger htio igrati tenis do svoje 100. godine, ovo je bio jedini način da prestane igrati. Nema šanse da bi on sâm stao! Bilo je samo pitanje kada više neće moći, a to je došlo sada. Mada, lijepo je Murray rekao na konferenciji – Velika četvorka na jednom mjestu, uz Borga, McEnroea, Lavera i ostale, nije da ima puno boljih načina za oproštaj. Bit će emotivno.

Poznajete Federera veoma dobro, mislite li da će biti trener u budućnosti?

Definitivno neće htjeti putovati 30 i kusur tjedana godišnje, ali bit će otvoren ponuditi savjet, vjerojatno će pomagati mladim švicarskim tenisačima i slično. On tenis obožava i siguran sam da će biti na usluzi jednom uskom broju ljudi.

Pitanje na koje nikada neće biti odgovoreno, ali koji su kriterijumi za GOAT, za tog najvećeg svih vremena?

Ne znam koji su kriteriji i mislim da odgovora nema. Što je ‘najveći’? Je li najuspešniji istovremeno i najveći ili nije? I Roger i Novak i Rafa napravili su neke stvari koje se nikada više u povijesti neće ponoviti. Oni su sport doveli na neponovljiv nivo, pa nema razloga da uopće tražimo odgovor.

Najviše Slamova neće osvojiti Roger, a hoće i osvojiti najveći broj turnira među njima trojicom, to ćemo vidjeti. Zatim, 19 godina je izglasan za omiljenog među navijačima, to se ne smije ignorirati… Jesu li to tjedni na broju jedan, je li to broj osvojenih titula, jesu li to Slamovi – jesu oni najveći, ali ne mogu biti jedino merilo. Nemam pojma, da budem iskren, nemoguće je, kao priča je li Pele ili Maradona, Messi ili Ronaldo – i kada odlučimo koji, zašto?

Mislim da svatko tko prati tenis ima najdražeg među njima trojicom, i svaka osoba lako može pronaći argumente da je baš taj najveći. To je ‘bolesno’ što su oni ostvarili u ovom sportu.

Kako biste Rogera opisali u tri do pet riječi? Namjerno nisam rekao jednu-dvije, da vam dam malo prostora.

Ljudina. Genijalac. Sport. Excellence (izvrsnost) u svemu što radi.

Za kraj, koji će biti vaš sljedeći trenerski izazov, ako će ga uopće i biti?

To bi moralo biti nešto što me motivira. Ne mora to da bude broj 1 na svijetu, ali mora nešto što će me pokrenuti, zagolicati me i povuči. Otkad je Roger objavio povlačenje, već sam dobio neke ponude. Vidjet ćemo što će se dogoditi.

Komentari

Vaš komentar