Gluho je doba noći u našem stanu na Lenjinskom prospektu u Moskvi i treći put brišem, i treći put pišem, prvu rečenicu. Teško mi je započeti tekst koji bi, nakon legendarne pobjede, trebao biti tako važan i ostati upamćen kao jednako legendaran.

Ne brinite, na vrijeme sam shvatio da o tome ne trebam razmišljati, jer to se sigurno neće dogoditi. Već sutra nitko se neće sjećati moje žvrljotine, već će se pamtiti igrači koji su na terenu ostavili sve što su ostaviti mogli, čak i više od toga.

Moram odmah reći da se ne želim u ovim redovima baviti analizom utakmice. Briga me tko je postigao pogotke i neću se zamarati tijekom utakmice. U ovom je trenutku to najmanje bitno. Ali nešto ipak moram napraviti, najprije moram skrušeno priznati da sam u potpunosti pogriješio u najavi utakmice, jer Rusi su sve samo ne bezvezna ekipa. Očigledno je Čerčesov u pripremama odradio sjajan posao i “Zbornaja komanda” je pristojno namučila Vatrene. Bili su vrlo blizu prolasku u polufinale i zaslužili su čestitke za nevjerojatnu žilavost, upornost i srčanost.

Na povratku kući Darko i ja u metrou smo slušali pjesmu ruskih navijača, smijeh i stalno: “Rosija, Rosija, Rosija…”. Nisam mogao vjerovati da se to događa. Nakon takva poraza u Zagrebu bi bio dan žalosti, a umjesto pjesme čulo bi se zapomaganje i lomljava stakla. Kapa dolje, Rusijo, pokazala si da si i u porazu velika. Nije niti čudo da ovu naciju u puno ozbiljnijim okršajima nitko nije mogao pobjediti. Izgubili bi bitku, ali ne i rat, te ne sumnjam da će se i nakon ovoga vratiti. Otišao sam predaleko, ali zaista sam preplavljen emocijama večeras.

Drago mi je da su Rusi pokazali tu stranu za koju nisam znao da je imaju. Svaka čast i još jednom primite moje isprike za tekst u koje sam vas podcjenio, vi to niste zaslužili! Da mogu navijati za nekoga drugog na ovom prvenstvu osim Hrvatske, da postoji nekakav utješni turnir momčadi koje nisu više u glavnom turniru, sigurno bih navijao za Rusiju!

Što uopće mogu napisati o Hrvatskoj? Mogu li uopće reći nešto što bi moglo biti dovoljno? Teško mi je pisati, a prije toga teško mi je i razmišljati. Svjestan sam da ovo prerasta u moje osobno razgovaranje sa samim sobom, ali ne znam kako se izvući iz situacije u kojoj sam se našao. Ne trebam vam govoriti da sam nevjerojatno zanovijetalo i da stalno tražim dlaku u jajetu, ali večeras tu dlaku ne želim pronaći, a i da želim ne znam bi li to uopće htio napraviti. Naravno, ponovno to nije bila najbolja hrvatska predstava, ponovno je tu bilo puno grešaka i ponovno smo se sami uvlačili u probleme, ali ponovno smo uspjeli izaći kao pobjednici. Možda to tako treba i biti, možda je ovo taj turnir na kojem će se Hrvatska provlačiti i doći do rezultata.

Zašto baš sad? Zašto baš ovdje Hrvatska uspijeva napraviti nešto što nije mogla na drugim turnirima na kojima je igrala i puno bolji nogomet. Prijatelj, izniman poznavatelj ove igre, kaže da je Hrvatska najbolje igrala na Euru u Poljskoj i Ukrajini, a opet nisu otišli ovako daleko. Sjećam se nastupa četiti godine prije toga u Austriji i Švicarskoj. Također vrlo “čista” momčad, možda i uravnoteženija od ove. Pa, što se onda ovdje dogodilo? Zašto baš sad? Možda zato što su dečki sazrijeli, možda zato što imaju izbornika koji najzad vuče logične poteze ili možda, jednostavno, zato što uz sve što su do sada imali, ovaj put imaju i sreće.

Neću dužiti u patetici, već ću kratko privatizirati ovaj medij i čestitati svakom igraču na njegovu doprinosu. Nije jednostavno iznijeti sve ono što ste vi uspjeli i, na kraju, izaći kao pobjednik iz slijedećeg, još napornijeg i neugodnijeg susreta. Danas nema sarkazma, danas nema nevjerice i sumnji. Što se mene tiče, vi ste svoj posao odradili i već ste svjetski prvaci. Živjeli i uzdravlje! Svi ste pozvani slaviti samnom, a ako iz nekog razloga ne želite, to nije moj problem. I dalje vas sve jednako volim!