Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

U životu ste sigurno bili ‘slabi’ na nekog. Iz tko zna kojeg razloga netko vam postane drag, simpatičan. I mi novinari u svojoj karijeri imamo ljude koje gotivimo, koje svojim glagolima pokušavamo ponekad i neopravdano zaštiti. Postoji i moja lista sportaša i trenera (ne i dužnosnika) koji su bili više dragi od nekih drugih. Jedan od takvih bio je i ljubimac Bad Blue Boysa Josip Kuže. Nažalost, jednog supertaletiranog trenera nema više s nama, ali ostala je jedna jako poučna priča.

Josip Kuže, Dinamov je nogometaš iz generacije koja je 1978. godine zapravo osvojila naslov prvaka, a “slučaj Tomić” ga oduzeo te je pehar završio u Splitu. Solidan bek i ništa više od toga, no Joža, kako su ga u Maksimirskoj 128. zvali zapravo je svoju slavu postigao krajem osamdesetih kada je kao trener preuzeo Dinamo, iako nije osvojio niti jedan jedini trofej. Bila je to generacija koja se borila s europskim prvakom Crvenom zvezom za naslov do dva kola prije kraja. A, status ikone navijačkih masa zaslužio je u Banjoj Luci kada je bio jedan od onih koji su branili BBB ispred milicije. No, niti tada nije postao toliko opjevan kao za ponovnog povratka u ‘plave dvore’.

“Uno di noi” – ili jedan od nas, grafit ali i poruka BBB voljenom treneru.

Kuže je bio nadasve talentirani strateg, činilo se da je pred njim bolja trenerska karijera od one igračke. Otišao je u Njemačku u kojoj je od naših trenera uspio Branko Zebec, također i Zlatko Čajkovski. No, nije Kuže tamo ostavio dubok trag, brzo je otišao u Japan, no iako je to tada bila egzotika, daleko je to bilo od najvišeg nogometnog nivoa. No, tada je ipak isplivao ključni trenutak za nastavak njegove karijere. Umjesto da se zatvori u nogometni laboratorij, večeri je provodio za vražjim kotačem. Jednom je u opuštajućem ozračju, vozeći se s Dinamovom momčadi na prijateljsku utakmicu s HIT Casinom Goricom u Ajdovščinu,vidjevši natpis ispalio:

“Ovima sam dvije godine bio dobar sponzor

.- Postoje tri vrste teških ovisnosti: najlakše se liječe osobe koje se drogiraju, nakon toga alkoholičari, a najteže ovisnici o kocki. Nije Kuže ni prvi ni posljednji koji je obolio od kockarske ovisnosti, takvih životnih sudbina ima napretek.

Nakon jednog teksta nazvao me Josip Kuže.

– Moram biti samokritičan i priznati da imam problema i nije mi lako. Volio bih ipak da ja govorim o tome, a ne vi. Jer sigurno ne znate bolje moju situaciju.

– Moj prostor za vašu priču je tu – odgovorio sam.

No, nakon toga se Joža više nije javio. Bilo mi je teško, no naša uloga je da propitkuje, gledamo, analiziramo. I moja je namjera u svakom slučaju bila edukativna. I iskreno, bilo mi je doista teško, jer Kuže je uvijek bio gospodin. I ono što me meni važno – bio je pravičan.

U srcima Dinamovih navijača Josip Kuže je najomiljeniji trener koji je radio u Maksimirskoj 128. Iako je to bilo i puno boljih i većih trenera, koji su osvajali naslove i rušili velike europske klubove nisu se približili Joži. A priča opjvanog junaka Zapruđa i Utina je pouka za sve nas.