Ljubav i heroji zime: Harri je zlato vidio kod supruge

Heroji ZOI 4. velj 202210:00 > 10:02 0 komentara
imago/Kosecki

U Pekingu se održavaju Zimske olimpijske igre, a naš Ivan Pećar pripremio je specijal tekstova u kojima se prisjeća nekih zaboravljenih trenutaka kroz povijest igara.

Ljubav, je li to prava riječ za početi tekst o Zimskim Olimpijskim Igrama? Za malog devetogodišnjeg dječaka koji umjesto da se igra vani sa vršnjacima gleda skijanje možda. Za teenagera koji umjesto da bude u školi gleda skijaške skokove kod kuće vjerojatno. Za odraslog muškarca koji uzima bolovanje da bi gledao biatlon sigurno. Heroji zbog kojih sam radio sve to ostali su u nekim davnim zimama, neki zaboravljeni a neki ovjenčani vječnom slavom. Prisjetiti ćemo se i jednih i drugih sa sjetom i ponekom suzom u ovim sad već vremešnim očima.

STARI HEROJI I PRVA LJUBAV (1976.,1980.)

Možda se u ovoj priči neće naći svi najuspješniji olimpijci tih godina, ali ovo je ipak moja priča, moji heroji i moja ljubav.

Uz dužno poštovanje svima ime s kojim moram početi ovu priču je Ingemar Stenmark. Vjerojatno još uvijek najveće skijaško ime svih vremena bez obzira na sve sjajne skijaše i skijašice koji su jurili snježnom stazama nakon njega. Dva Stenmarkova zlata iz Lake Placida i jedno srebro iz Innsbrucka sigurno su premalo za takvog heroja. Veliki Ingo sigurno je najzaslužniji za rađanje moje ljubavi prema zimskim sportovima, ali idemo spomenuti još poneko ime koje je ostalo u mom srcu.

– Franz Klammer, zlato u spustu 1976
– Toni Innauer, zlato 1980 i srebro 1976 u skijaškim skokovima
– Hanni Wenzel zlato slalom, veleslalomu i srebro u spustu 1980 te bronca u slalomu 1976

Morao bih tu još dodati dva meni draga imena ne tako uspješna kao ova gore, ali srcu jako draga. To bi bili skijaš Andreas Wenzel i skijaš skakač Jari Puikkonen. Možda i največe finale hokeja na ledu odigrano je u Lake Placidu 1980. ali tu ću priču prepustiti nekom drugom da je ispriča.

SARAJEVO 1984 ILI LJUBAV KOJA NEMA KRAJ

Jako je teško opisati ovu priču o ljubavi nekome tko nije iz toga vremena jer taj osjećaj da se igre održavaju u zemlji u kojoj živiš stvarno je poseban. Puno se tada očekivalo od jugoslavenskih sportaša, ali se kod nekih pokazalo da ta očekivanja nisu opravdana, dok su pak drugi iznenadili sve pa i same sebe. Najveća razočaranja sigurno su bili Bojan Križaj i Primož Ulaga dok je Jure Franko koji je osvojio jedinu medalju za Jugoslaviju u Sarajevu bio heroj.

Marja-Liisa Kirvesniemi sigurno je prvo ime ovih Igara jer joj tri pojedinačna zlata i bronca u štafeti daju apsolutno pravo na to. Njezin suprug Harri Kirvesniemi morao se je zadovoljiti s dvije bronce. Thomas Wassberg je u Sarajevu osvojio dva od svoja ukupno četiri zlata na olimpijskim igrama, a sigurno mu je najdraže ono na 50 kilometara u Sarajevu jer je ipak to kraljevska utrka.

Matti Nykänen i Jens Weißflog podjelili su glavne uloge u skijaškim skokovima, ali o njima ćemo više kad dođemo do 1988. Momčad SSSR-a u hokeju bila je posebna priča. Možda i najbolji napad u povijesti hokeja KLM (Krutov,Larionov,Makarov) lakoćom je proklizao kroz turnir. Ipak najljepših par minuta pružili su nam klizački par Jayne Torvill i Christopher Dean koji su sa svojim Bolerom otplesali u legendu. Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Calgaryu pjevalo se na zatvaranju igara. Nažalost većina poprišta ovih igara stradalo je kasnije u ratu.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!