Veznjak Dinama, odnosno Čačićev lijevi bek, Robert Ljubičić, donio je odluku - iako je rođen u Austriji tog 14. srpnja 1999., igrat će za Hrvatsku.

Pravi doticaj s hrvatskim nogometom nakon 2019. i dva nastupa za hrvatsku U-20 reprezentaciju u koju ga je pozvao Robert Jarni (a da nije na protivničkoj strani), Ljubičić ima od ovog ljeta. Došao je iz Rapid Beča u Maksimir i sada tri mjeseca nakon, dojam o njemu je i više nego odličan. Puno je s njime Čačić dobio iako ga koristi na lijevom beku koji nije njegova prirodna pozicija.

I ptice na grani znaju da je Dinamu ta pozicija bolna točka, ali Ljubičić iz utakmice u utakmicu pokazuje sve bolju igru i na toj poziciji. A da mu jako vjeruje mu iznova dokazuje i Čačić koji mu daje pregršt prilika da se još i više usavrši.

A kako i ne bi. Ljubičića sam gledala i na Maksimiru u remiju protiv Salzburga 1:1 u Ligi prvaka. Upravo je on tada zabio taj jedini gol za Plave. Ali, iako se na kraju samo ti golovi i broje, bitno je i ono što je Ljubičić dao na terenu. A odlično se snašao i u svlačionici Dinama.

“Obožavam ga, ima energiju koja zrači”, rekao je kapetan Arijan Ademi o Ljubičiću nakon pobjede nad Chelseajem 1:0 u Ligi prvaka.

I nije stvar do njegove kosice da ga stalno primjećujemo na terenu. Jednostavno ga ima svuda, neumorno trči, pokazuje živost, volju, borbu, ima odličan osjećaj za igru i za njega vrijedi ona ‘nema predaje. Za njega je nebitno je li na terenu igrač Chelseaja, ili Lokomotive, ne boji se nikog, a upravo tako i igra. I tako sve dok sudac ne odsvira kraj, ili ga Čačić zamijeni i pošalje na klupu.

Može on tu klupu sada čuvati i u reprezentaciji. Iako na poziciji lijevog beka Zlatko Dalić na raspolaganju ima Bornu Barišića (29 godina) i Bornu Sosu (24 godine), pitanje je kada će doći do smjene generacija i tada bi Ljubičić trebao dobiti svoju priliku. Jer, njemu su tek 23 godine… Naravno, ima i on svojih mana koje mora popraviti i na poziciji lijevog beka, ali sigurna sam da će ih popraviti. A nije zasigurno zaboravio ni igrati ni u veznom redu.

Nekako mislim da će Austrijanci zažaliti što ga nisu iskoristili ni minute u Ligi nacija, iako je dobio pretpoziv Rangnicka. Stariji brat Dejan odlučio se za njih, ali Robert je odlučio otići, na našu sreću, drugačijim putem.

I time si je Hrvatska (ako nastavi ovim putem i ne bude nikakvih ozljeda), usuđujem se reći, osigurala još jednog velikog igrača za budućnost. Njegovo vrijeme tek dolazi…