Hrvatska nogometna reprezentacija podsjetila je na one dane iz Rusije, konačno! U trećem kolu Lige nacija na Maksimiru pala je Švedska, a Vatreni su se ovog puta, kao i toliko puta u Rusiji, izvukli nakon što su bili u nezavidnoj poziciji.

PIŠE: Ivan Blažević

U prvom poluvremenu smo bili potpuno dominantni, a razlog tomu je vrlo očit. Kad na terenu imamo prije svega Modrića, a nakon toga i Brozovića i Perišića, onda je to jednostavno neka druga momčad. Njihova kilometraža u nogama, ali i individualni te momčadski uspjesi jednostavno ne dopuštaju drukčiju situaciju.

U mreži novog vratara Evertona Olsona moglo je u prvih 45 minuta završiti i više od jedne lopte, ali činjenica da smo ga probili samo jednom zakomplicirala nam je situaciju u drugom poluvremenu.

Novu priznanje, medalju, orden časti, što hoćete, zaslužio je i Dominik Livaković. Dinamov vratar već sada daje naslutiti kako će biti reprezentativna jedinica idućih 10, pa i 15 godina. Šveđani su nakon izjednačenja sredinom drugog poluvremena potpuno preuzeli inicijativu u svoje ruke, a u tim trenucima jedini čovjek koji nam je držao glavu iznad vode bio je upravo Livaković. Jednostavne obrane, parade nakon dalekometnih pokušaja, rješavanje situacija 1 na 1 – Dominik je bio nesavladiv! I zato smo uvjereni da ga nakon Dinama čeka velika karijera – da neće biti tek neki hrvatski vratar u inozemstvu već svjetski priznato i cijenjeno ime.

Godi vidjeti i kako Uremović i Melnjak više ne pokazuju apsolutno nikakve znakove nervoze, respekta prema suparniku ili straha od reprezentativnog dresa, njihove obrambene reakcije te proboji uz aut liniju i nadopunjavanje s krilima djelovalo je baš kao da su na tim pozicijama standardni Vrsaljko i Barišić.

Nikola Vlašić polako, ali sigurno preuzima primat u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Njegova eksplozivnost, okomitost, odlučnost i snaga i preciznost šuta prenijeli su se iz Rusije i u reprezentativni dres – za Nikolu nema granice i njegova će igra s odmakom vremena samo rasti.

Nakon dugo vremena, Hrvatska je podsjetila na onaj duh iz Rusije i nezaboravno ljeto 2018. Nismo gubili, ali smo bili u potpuno podređenoj poziciji i psihološkom padu nakon pogotka od Šveđana, ali uspjeli smo okrenuti susret. Možda je u tim trenucima presudio Livaković, ali i u Rusiji smo uvijek imali pojedinačnog junaka. Bio to Modrić, Subašić ili Rakitić, nije važno, momčad je bila ta koja je u prvi plan izbacila pojedinca, a tako je bilo i na Maksimiru protiv Švedske.