Škrinjar o 13. 5.: Znali smo da se utakmica neće odigrati

Hrvatska 13. svi. 20219:01
Podijeli:
sport klub

Sportklub je danas rezervirao jedan poseban podcast na dan koji je označio kraj jedne i početak druge, nove ere, kad se odigrala čuvena utakmica Dinama i Crvene Zvezde, odnosno bolje rečeno, kad se nije odigrala. Gost Sport Kluba bio je Vjekoslav Škrinjar, bivši hrvatski nogometaš i bivši član zagrebačkog Dinama koji je iz prve ruke svjedočio tim scenama.

Vjeko, s čime se danas baviš? Završio si nogometnu karijeru i nisi ostao u nogometu, otišao si u poduzetničke vode, znam da imaš posla na svim stranama, i u Slavoniji i ovdje i na moru. Uvedi nas u tvoje poslove?

Da, nisam se našao u nogometu slučajno jer sam po završetku karijere s Marijom Osibovom krenuo u građevinske vode, iako nisam te struke. Evo već 17 godina plivam u tome i to mi je primarni posao. Što se tiče poljoprivrede, u Slavoniji imam veliki voćnjak s trešnjama, to mi je hobi i veselje i jedini razlog osim toga što su mi majka i sestra iz Slavonije, što se vraćam u rodni kraj. Na Pagu imam jedan mali hotel u Mandrama koji vode moje kćeri.

Na svim si stranama, jel ti se teško odlučiti gdje ćeš provoditi vrijeme?

Posao je uvijek na prvom mjestu, nažalost zadovoljstvo je uvijek na zadnjem mjestu.

Razlog zbog kojeg si danas ovdje je taj da nam ispričaš o toj neodigranoj utakmici od prije 30 godina, ti si tada bio na terenu. Ja sam bio na tribini. Kad se sjetiš tog 13. svibnja, kakve su uspomene i jesu li izblijedile?

Pomalo blijede, podsjeti me svake godine ovaj datum na taj susret, inače o tome uopće ne razmišljam, a nekad me i ljudi tijekom godine podsjete. Smatraju je povijesnom neodigranom utakmicom i početkom stvaranja hrvatske države, a ja sam još bio premlad da bi je smatrao tako nečime.

Koliko si tad imao godina?

Imao sam 21 godinu.

Jesi li u to doba uopće bio svjestan što se događa i što slijedi?

Ne, mi smo se za tu utakmicu pripremali kao za svaku drugu utakmicu, dan prije smo odlazili u Mokrice u karantenu, nismo znali što se događa po gradu. Možda neki jesu, ali ja nisam, tek sam godinu ranije došao u klub, nitko mi nije povjeravao važne podatke. Nismo znali što se događa u gradu, samo smo znali da su samo velike tenzije.

N1

U tom trenutku je Dinamo izgubio sve izglede da se bori za vrh, Zvezda je došla kao veliki favorit, a prije toga je odigrana utakmica s Olimpijom, bilo je 3:0 za Slovence, bili ste rasterećeni dodatnog pritiska, nije mirisalo da će se išta dogoditi?

Da, ništa nije mirisalo na takvo što, Zvezda je već osvojila naslov prvaka. Ništa nije upućivalo da će to ispasti kako je ispalo, u Ljubljani smo izgubili 3:0, nama je čak ta utakmica bila veliko opterećenje, bio je strašan pritisak jer nismo ništa dobivali, a nismo smjeli izgubiti. Bili smo u nekoj situaciji gdje psihički nismo bili toliko spremni, ali dali bismo sve da se utakmica igrala.

Vjerujem da si sve to prošao već milijardu puta dosad u ovih 30 godina, ali molim te da nam malo podrobnije opišeš što se uopće dogodilo, izašli ste na teren i vidjeli situaciju, Delije su probile ogradu, bacale stolce. Kako je to izgledalo?

Bilo je i s jedne i s druge strane nereda, ali mislim da su navijači Zvezde bili slobodni, nisu bili izolirani, i oni su krenuli batinjati normalne gledatelje na svojoj, južnoj tribini, policija nije reagirala jer je bila koncentrirana samo na sjever što je strašno iritiralo BBB, u jednom trenutku su ograde popustile i onda je nastao potpuni kaos. Mi se nismo pošteno ni zagrijavali, ali smo više promatrali što se događa. Kad je ta ograda probijena na sjeveru, onda su igrači Zvezde koji su bili bliže BBB potrčali u svlačionicu, a nama su isto rekli da svi uđemo u tunel, ja sam igrom slučaja ostao zadnji na terenu. Već se svašta događalo i na travnjaku. U jednom trenutku se vratiš nazad da pomogneš, nisam bio svjestan nekih stvari, nosile su me emocije, nisam razmišljao da bi se meni nešto moglo dogoditi jer sam nosio dres. Tad su i milicajci imali respekt prema nogometašima, i onda sam instiktivno išao zaštititi neke momke za koje sam vidio da dobivaju pendrekom.

I ti si dobio? Najpoznatija slika je taj Bobanov skok na policajca i ona slika gdje ga milicajac udara pendrekom pa se on brani. Malo je manje poznato da si ti prije toga dobio?

Da, Zvone mi je rekao da ga je ruka boljela dva mjeseca od tog pendreka. Da, i ja sam dobio po leđima i moram priznati da je to stvarno bolno kad pendrek udara. Masnica nema, ali fizioterapeut Čačković koji je bio strašno revoltiran, inzistirao je na tome da sutra idem slikati tu masnicu, ali ona je sutra nestala! Dobiješ kvrgu, ali brzo nestane, a ostane samo bol.

GNK Dinamo Zagreb

Povukli ste se nakon toga u svlačionicu, Josip Kuže je bio trener. Jeste li očekivali nastavak utakmice, jeste li sreli nekog od igrača Crvene Zvezde u tim trenucima?

Znali smo da se utakmica neće odigrati, navijači su bili na teren, to je bilo sve puno kamenja, pravi kaos, nije bilo šanse da se igra. Moram priznati, igrači Zvezde su bili itekako uplašeni, nama je bilo puno lakše. Oni su bili korektni, a i mi smo isto uzvratili, mi smo u tom trenu bili samo sportaši, neki od njih su igrali skupa u reprezentaciji, nije među nama bilo problema.

Junko Kimura/Getty Images

Rekao si mi prije uključenja da si nedavno u Japanu sreo Dragana Piksija Stojkovića? Kako je izgledao taj susret, jeste li pričali o ovoj temi?

Nismo pričali o toj temi. ’95. je bila jedna situacija gdje smo igrali s njima prijateljsku utakmicu. Obično prije utakmice izađemo na teren pogledati travnjak, da vidimo kakve ćemo kopačke pripremiti. Poslije toga smo malo sjeli na klupu i nakon toga su došli i gostujući igrači, i nakon toga je došao i Piksi. On je bio udaljen 30-ak metara od mene. Kad me vidio na klupi, krenuo je direktno prema meni, to je bio moj prvi susret za vrijeme rata s nekim iz Srbije. Bio je vrlo korektan, druželjubiv, ne mogu ga opisati kao osobu, dao mi je i broj, pozdravio se samnom. Bio je već neko vrijeme tamo, bio je najbolji igrač Japana, rekao mi je ako ću imati bilo kakav problem, ako će mi nešto trebati, da mu se javim. U svakom slučaju, taj mi je događaj ostao u jako lijepoj uspomeni.

Ajmo još malo o tim vremenima. Tad je jugoslavenska liga stvarno bila strašna, posebno ta 90-ta godina pred kraj jugoslavenskog nogometa i lige. Tu je bilo pregršt sjajnih ekipa s nevjerojatnim igračima, da to preslikamo na današnja vremena, sve bi to bili igrači koji bi dostizali vrtoglave iznose u transferima?

Da, i onda su dosezali vrtoglave iznose, a pogotovo danas. Godinu ili dvije poslije toga Zvezda je postala prvak Europe, samo to vam govori koliko je to jaka liga bila, a mi ostali za Zvezdom nismo zaostajali po 20 bodova koliko danas zaostaju za Dinamom. Strašno podjednaka liga, a to je bila država od 24 milijuna stanovnika, pa je kvaliteta logično bila ogromna.

Je li se tada odabir igrača u nacionalne selekcije razlikovao od te procedure danas? Mogu li se ta vremena uopće usporediti?

Ne znam, ja to uvijek gledam s ljudske i sportske strane. Meni te neke kombinacije nisu imale smisla, da bi oni koji igraju za reprezentaciju ušli ondje preko veze. Jedino neki prolazni slučaj, da se netko treba prodati pa ga se stavi u reprezentaciju, ali i tu mora biti kvalitete. Ne može izbornik pred javnosti forsirati nekoga tko nema kvalitetu, za mene je uvijek igrač koji igra reprezentaciju vrijedan toga.

Te godine je uslijedilo SP u Italiji. Znamo da je Jugoslavija igrala bitnu ulogu, sjećamo se da je Ivković obranio jedanaesterac Maradoni. Sama činjenica da je ta reprezentacija imala mnogo igrača iz Hrvatske, a znamo što je kasnije napravila Hrvatska kao samostalna reprezentacija, govori dosta o Hrvatskoj?

Da, na tom SP-u u Italiji je igrao Andrej Panadić, to malo ljudi zna. Na kojem je nivou Panadić igrao kad je bio pozvan u reprezentaciju Jugoslavije, a kasnije se iz Hrvatske mogao prodati jedino u drugu njemačku ligu. Ja ga poznam, sve što je stekao stekao je samo svojim poštenim radom. Svi ostali reprezentativci koji su napravili respektabilne karijere, svi su ponikli iz tog bazena, Jugoslavije i bio je normalan svijet da naprave neki rezultat za Hrvatsku na idućim natjecanjima.

Koja su ti gostovanja tad bila najneugodnija, Beograd, možda neka manja mjesta, u Splitu?

Ne, u Splitu ne, u Hrvatskoj je tad bilo jednostavno igrati. Ali igrati u Titogradu, odnosno u Podgorici. Pamtim utakmicu u Nišu gdje su Kujtima Shalu doslovno masakrirali po terenu jer je Albanac. Sudac je sve puštao, nije to kao danas pa cijeli svijet to gleda i za tri minute se to vidi na svim portalima. To je kamera pustila što se htjelo. Samo navijači na stadionu su znali i vidjeli što se radilo. Suci su bili pristrani, ali oni su njega toliko tukli, a on je njih sam tukao. To mi je ostalo u sjećanju, on je bio takav karakter da to sve izdrži da je to bilo strašno. I dan danas se vidim sa Shalom, čujemo se i dobri smo si, odličan čovjek. U Sarajevo je bilo gadno, u Tuzli, Rad, Beograd, bilo je ružnih gostovanja te ’91 i to se nije moglo tako vidjeti kao danas.

Ti si ’94 odigrao posljednju utakmicu za Dinamo, pa slijedi odlazak u Japan? Kad si dobio informaciju da ima interesa iz Japana, kako si razmišljao? Tada nije bilo kao danas kad igrači odlaze na sve strane svijeta, svugdje je dobro. Tada je to bila egzotična situacija, kako si se odlučio na to?

Da, dvije godine sam bio u Japanu. Ja sam ’93. godine imao slomljenu nogu, u Osijeku se to dogodilo, težak prijelom desne fibije i tibule, bilo je upitno hoću li nastaviti s nogometom. Liječnici su mi rekli da ću tek nakon šest mjeseci moći hodati, a nakon godinu dana trenirati. Međutim, moram zahvaliti Stanislavu Peharecu i Zdravku i Ćiri koji su bili u klubu koji su mi omogućili oporavak. Ja sam se za 4 mjeseca oporavio i već sam igrao. Kad se dogodila ta ponuda iz Japana, već sam potpisao novi ugovor s Dinamom na dvije godine. U zimskom prijelaznom roku me nazvao pokojni Josip Kuže koji je trebao ići za savjetnika u taj klub, a iduće godine je trebao postati trener. To je tad bila egzotična zemlja, ali su to za te prilike bili i ogromni novci. Ja sam znao, ako odem u Japan, moja karijera će u principu biti gotova, ali ću si bar djelomično osigurati egzistenciju. S obzirom na moju ozljedu, nisam puno razmišljao hoću li otići, ali moram reći da je nogomet kod njih već bio u ekspanziji i dovodili su najbolje igrače. Nakon ’90. je došao Toto Squillaci, nakon ’94. su došli Leonardo, Dunga, Wenger, bilo je puno Južnoamerikanaca, Nijemaca. To je bila liga puna stranaca, kod mene je bilo mnogo Rusa i nogometaša s područja srednje Europe. Bilo je tamo jako zanimljivo, ja sam imao peh jer sam dva puta u tri mjeseca bio ozlijeđen i to me unazadilo, ali sam izdržao dvije godine.

Je li se bilo teško prilagoditi na način života ondje? Tada je bio vlasnik kluba jedne moćne korporacije s kojom si ti potpisao ugovor umjesto s klubom?

Da, ja sam bio zapolenik kluba kao i svaki drugi zaposlenik te korporacije. Ispričat ću jednu anegdotu koju sam čuo. Radilo se o korporaciji Matsushita koja je tad bila peti najveći koncerna na svijetu. Vlasnik tehničke opreme Panasonica i Technicsa, i na nekakvom seminaru u Europi su se našli na nekakvoj večeri s vlasnikom Philipsa koji je isto japanska firma. I taj vlasnik se pohvalio kako ima nogometni klub u Europi, radilo se o PSV-u. Taj Motsushita se u tom trenutku zainteresirao za taj projekt i osnovao je svoj klub Gamba Osaka. Raščistio je jedan dio industrijske zone, napravio je trening kamp s dva igrališta, kompletan kompleks. Ja sam u klubu imao pet Cybex mašina za mjerenje mišića, Peharec je bio s tim oduševljen. U Hrvatskoj je npr. postojala jedna takva mašina. Njihova teretana je imala 40 TehnoGymovih sprava, strašno nešto, mi smo bili daleko iza njih, on je napravio sve i osnovao klub i prijavili su se u japansku ligu, nije bilo ispadanja prvih par godina, igrala se kao NBA i tako je sve zaživjelo. Ali taj mladi Motshushita je bio ustvari suprug kćeri starog Motshushite i morao je uzeti njegovo prezime kako bi postao vlasnik te firme.

Pratiš li i dalje nogomet aktivno? Kako ti izgleda današnji nogomet u odnosu na tvoje dane karijere, kad je još bilo romantike u nogometu?

Danas nema romantike, ali se igra brži nogomet, tereni su fenomenalni, lopte su bolje, ishrana je drukčija, treninzi su drukčiji, nogomet je evoluirao. Ne znam je li bi sad jedan Zidane bio vrhunski, ali tada je bio vrhunski. Ne mogu usporediti ta dva doba, meni je uzor bio Pele, a nisam ga gledao, osim njegovih golova.

Foto: Srdjan Stevanovic/Getty Images

Misliš li da bi današnje vrijeme nažalost pokojni Cico Kranjčar bio klasa?

Ma bi, kako ne bi. I on i Velimir Zajec i brojni drugi, to je talent koji se mora istaknuti. Oni su stariji 15-ak godina od mene, mi smo znali igrati kao veterani s nekim hrvatskim trećeligašima utakmice i njima nitko ništa nije mogao, pogotovo Zeki, vidi se koliko su to bili moćni igrači. Njima ni danas ne možeš uzeti loptu jer su prejaki na lopti, igrajući s njima sam doživio osjećaj koliki su bili igrači. Imali su hendikep što do 28 godine nisu mogli otići prije, morali su funkcionirati u našoj ligi. Mi smo bili potrošeni, bili smo izloženi tim ruskim metodama, trčali smo 100 puta po 100 metara, danas bi se netko zgražao nad time. To ti iscrpi organizam i onda i ranije završiš karijeru kao i svi mi. Danas se nogomet igra puno discipliniranije, svatko čuva svoj prostor. Ja danas gledam, igrač uđe u 16-erac i stoper ga pušta, on ide ravno na golmana, jer stoper čuva neku svoju poziciju i to mu je jedina dužnost. Eto, mi smo puno više trčali i radili tuđe poslove. Svako vrijeme nosi svoje.

Da se ponovno dogodi ta utakmica iz 90-te – bi li danas netko uskočio u pomoć navijačima kao ti i Boban tada?

Ne znam, mislim da neki u svakom slučaju bi, a neki ne bi. Ja barem kod sebe ne bi isticao neku hrabrost ili herojstvo, ja sam bio samo mlad i lud i postupio sam instinktivno, ne treba to glorificirati. Ne znam što mi je bilo da sam ostao tamo, mislio sam da mi nitko ništa ne može zbog dresa, srećom da se nikom nije dogodilo najgore. Mislim da bi netko uskočio. TO su bili navijači kluba koji su branili tvoje boje, ima toga i danas, bez obzira na neke financijske stvari i ostale razlike, strast još postoji.