Kukoč za SK: Bullsi su bili preteča LeBronu i Warriorsima

Košarka ostalo 20. velj. 202114:38 > 14:39
Podijeli:

Legendarni košarkaš Toni Kukoč govorio je ekskluzivno za Sportklub o najvećim uspjesima u karijeri, o Chicago Bullsima, Nikoli Jokiću, serijalu "Poslednji ples" i Michaelu Jordanu, kao i o uspjehu s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Bormiju.

Nekadašnji reprezentativac Jugoslavije priču za emisiju “Sportlight” počeo je aktualnom situacijom i tome kako njegov život savjetnika Chicago Bullsa izgleda u uvjetima pandemije.

Radim za Bullse i još uvijek mi je zabranjeno odlaziti na utakmice, odnosno biti blizu ekipe. Kada je momčad u Chicagu maksimalno su izolirani. Samo oni najbliži i liječničko osoblje mogu biti zajedno. Što se tiče normalnog života, manje-više ga i nema. Ovdje je zima, snijeg i teški minus pa se vrijeme provodi u kući,” počeo je Toni razgovor za Sportklub.

Kukoč je započeo priču i o rodnom Splitu iz kojeg je i Ivica Dukan, te o prilagođavanju na potpuno različitu klimu u odnosu na Chicago.

Nije lako, ali Chicago je najljepši i jedan od najvećih gradova na svijetu. U normalnim okolnostima ima toliko toga za vidjeti, obići ili sjesti na zrakoplov i otići do Floride ili pak na more. Ljeto provedem u Splitu, barem mjesec i pol do dva. Sve se nadoknadi i na taj način punim baterije za čikašku zimu.”

U sport je ušao tako što je počeo trenirati stolni tenis, zatim nogomet pa tek onda košarku.

Kao djeca, dosta smo vremena provodili na ulici, igrali smo što god se događalo na TV bilo da je to nogometno, rukometno ili košarkaško prvenstvo. Mene su otac i majka baš zbog toga da ne provodim previše vremena na ulici, odveli na stolni tenis. Tu sam od svoje sedme ili osme godine trenirao i nisam bio loš, ali trener je otišao i to se nekako raspalo. Zatim sam se prebacio u nogomet, bio sam u Hajduku. Sasvim slučajno Igor Karković koji je tada bio trener pionira i kadeta Jugoplastike me vidio na moru. Poznavao sam njegovu kćer i sina, prišao mi je te kazao kako me pratio dok sam plivao, da imam dobru koordinaciju te da bi se trebao okušati u košarci. To ljeto, mislim 1985. godine sam otišao na Gripe, bilo je to blizu moje kuće i tako je sve počelo.”

PROSLAVA UZ ZASTAVU HAJDUKA KAO NAJVEĆA ČAST

Značaj Hajduka u Splitu je mnogo puta do sada bio istican i poznat ne samo u regiji već i u Europi.

Hajduk je kult u Splitu. To nije toliko velik grad, nije da ima nekoliko milijuna ljudi pa da imamo nešto drugo. Normalno jest da svako dijete želi igrati za Hajduk. Da tako kažemo, ali da nikoga ne uvrijedimo, to je Partizan u Beogradu. Hajduk je u Splitu i mnogo više od toga. Činjenica jest da bilo koje dijete u Splitu bi voljelo zaigrati u Hajduku. Kada sam rekao ocu koji je već bio u nogometu da bih se želio ostaviti tog sporta i prijeći na košarku, on me pogledao i rekao ‘što ćeš u košarci?’ Moj je otac jedan od glavnih razloga zašto sam uopće ušao u sport jer me vodio i na Hajduk i na Jugoplastiku kao i rukomet.”

S Jugoplastikom Božidara Maljkovića i čitavom generacijom mladih igrača tri puta se popeo na vrh Europe.

Za takvo nešto moraš imati nekakvu cjelinu gdje minimalno trojica, četvorica igrača su iz iste generacije, a koji se dobro poznaju, koji su stasali zajedno. Dino i ja recimo i dan danas, mada niti on, niti ja se ne možemo više pomaknuti, da dođemo na teren, mi ćemo znati tko je na kojem mjestu, odnosno gdje se treba postaviti. U današnje je vrijeme gotovo nemoguće naći toliko djece koja će imati isti interes. Svatko sada trči najprije za novcem, a u naše vrijeme nitko nije mogao niti pomisliti s 18 ili 19 godina da može otići bilo gdje. Mogao si tek krenuti s 28 ili 29 godina. Ta misao da si toliko dobar da s 18 godina možeš otići u Real Madrid, Barcelonu ili Maccabi….o NBA nitko nije niti govorio u tim godinama. Toliko stvari danas utječe na mladiće, stvarno je nemoguće napraviti takvu cjelinu koja može dominirati kao što smo mi u Jugoplastici u onih nekoliko godina kada smo osvajali trofeje.”

Šampionska momčad Jugoplastike dočekana je u Splitu kako i zaslužuje, ali je i dalje bilo komentara kako bi taj doček izgledao da je Hajduk napravio takav uspjeh.

Mislim da je tri četvrtine grada izašlo na ulice, od zračne luke do dvorane na Gripama, mnoštvo ljudi je bilo po putu, ali je opet 80 posto zastava po gradu bilo od Hajduka. Ne možeš to nikome zamjeriti, to je znak priznanja jer te onda uvrste u sam vrh splitskog sporta tako što te pozdravljaju hajdukovom zastavom.”

AMERIKANCIMA NEZAMISLIVO TRENIRATI KAO ŠTO SMI MI

Kukoč je govorio o u uspjehu juniorske reprezentacije Jugoslavije u Bormiju 1987. godine kada je osvojeno Svjetsko prvenstvo.

Drago mi je da je izašao i film o tom uspjehu, ‘250 stepenika’, jer se tu vidi koliko smo mi bili složni, koliko smo imali poštovanja jedan prema drugome. Mi smo jedan dio naših karijera provodili igrajući jedni protiv drugih, ali to nikada nije bio problem kada bismo se našli u reprezentaciji. To je bio i najveći uspjeh jer se stalno govorilo o Amerikancima, da njima nitko ništa ne može, da su stigli u nekakvu šetnju. Ispalo je da sav taj rad i sve što smo prošli u te tri godine od pionira, kadeta do juniora isplatio. Te pripreme u Pirotu…mislim da sada nekoga dovedeš tamo i kažeš mu da ovdje provede tri mjeseca priprema, samo bi se okrenuo i otišao. Ne bi nitko niti ništa prokomentirao. Ne govorim ništa loše o Amerikancima, ali ako oni nisu na pripremama u Las Vegasu ili New Yorku, onda ništa od toga.”

Andy Hayt / Contributor

Kukoč se osvrnuo i na svoje početke u NBA ligi, govorio je o očekivanjima u svojoj prvoj sezoni, ali i o najvećim uspjesima s Chicago Bullsima. Posebno je prokomentirao i Netflix serijal “Posljednji ples” koji govori o Michaelu Jordanu i najvećim uspjesima Bullsa čiji je dio bio i Toni.

Mi smo znali u to vrijeme da su Bullsi i Jordan odobrili da nas prate tri, četiri kamere, ti ljudi koji su bili s nama na svakom treningu, putovanju, utakmici, da će postojati šansa da taj film jednog dana izađe. Prošle godine smo čuli da se to radi, napravljeni su intervjui, no taj naslov “Last dance”…mislio sam da će baš zbog LeBrona i njegovih ekipa, kao Golden Statea i toga kako su oni igrali, da će mnogo više pažnje biti posvećeno načinu na koji smo mi igrali, tako da se vidi kako se ta vrsta košarke igrala i u to vrijeme. Možda nismo šutirali toliko trica, ali već tada su se koristila po petorica igrača kjoji su bili unutar tri centimetra visine. Od Harpera, Jordana, Pippena, Dennisa i mene…svi smo bili između 202 i 207 centimetara. Izmjenjivale su se uloge u obrani, nije bilo bitno tko je playmaker, tko je na postu, tko su krila. Istrčavale su se akcije i svatko je samo popunjavao mjesto koje je prazno,” kazao je Kukoč nastavivši:

Mislio sam da će u tih deset epizoda biti i to prikazano. Međutim, ispostavilo se da se toga nisu niti dotaknuli. Najviše je priče bilo o Jordanu, kao glavnoj ulozi te još nekoliko igrača, ali ne svi. Mislim da je i Harper trebao dobiti veću priču u tih deset epizoda te još nekoliko igrača. Ali dobro, bilo je barem zabavno za ljude u svijetu tijekom karantene.”

PIPPEN JE BIO NAJBOLJI IGRAČ SVIJETA U DVA SMJERA

Scottie Pippen je u nekoliko navrata tijekom serijala predstavljen praktično kao glavni negativac u filmu, zbog nezadovoljstva uvjetima i plaćom koju su mu Bullsi u pojedinim trenucima karijere nudili.

On to stvarno nije zaslužio. Izgledalo je kao da su izvučene samo ove tri, četiri stvari koje je on napravio i to negativne. Pričamo o čovjeku koji je u tih desetak sezona NBA lige bio top 5 igrača na svijetu, da ne kažem da je po tome što je igrao u oba pravca bio sigurno najbolji igrač svijeta. Znalo se da Jordan, koliko god bio dobar, bez Scottieja i njegove obrane i skokova, prenošenja lopte, nesebičnosti, Bullsi ne bi bili to što su bili i to svi igrači kažu.”

Nezaobilazna tema bio je i Nikola Jokić.

Najbolji primjer košarke u kojoj više nije važno koliko si brz i koliko možeš skočiti je Nikola Jokić. One stare glazbene ploče što su bile na 33, 56, 70 ili koliko je već bilo. On sve igra na 33. Ali kada pogledaš statistiku od 30 poena, 12 skokova, 12 asistencija, tri osvojene lopte, onda vjerojatno ne moraš biti najbrži i najskočniji. Samo treba znati kako igrati. Ima sve što mu treba, osnove košarke, zna kako driblati, dodavati, ima viziju košarke dvije ili tri sekunde prije nego se stvari dogode. Moja kćer bi svojim suigračicama u nogometu kazala da je slušaju jer ona može predvidjeti budućnost u igri. Jokić je takav u košarci, on predviđa sekundu ili dvije prije nego se nešto dogodi. To ga izdvaja. Ako ćemo ići u širinu, možemo zamisliti kakav bi bio igrač da ima fizikalije jednog LeBrona, skočnost i ludilo jednog Shaquillea O’Neala. Ne znam tko bi mogao primirisati tituli MVP-a. Bog mu nije dao sve, ali dao mu je ‘glavu’. Gušt mi je gledati njegove utakmice, daleko više nego neke susrete što imaju ludilo zakucavanja, a na kraju kad pogledaš od 90 napada, šutirali su 60 ili 70 trica. To za mene nije košarka. Jokić i prije nego što mu lopta dođe u ruke ima čitav pregled devetorice igrača koji su na terenu. To je to što njega čini toliko dobrim i dragim za gledanje. Takvih nema mnogo. Dončić je ista takva vrsta, sličan njemu, ali ne toliko ispoliran kao Jokić.”

Potpun intervju s Tonijem Kukočem pogledajte u prilogu.

 

 

Komentari

Vaš komentar