Bale je jučer dokazao kako mu je Wales doista na prvom mjestu. Barem dok se ne pojavi netko bolji...

Bio je svibanj 2014. godine, a Gareth Bale je konačno, nakon nedorečene prve sezone na Santiago Bernabeu, doista pokazao zašto je doveden. Volimo poslovično koristiti taj izraz u sportu, ali Velšanin je doista poput brzog vlaka u finalu kupa Kralja projurio pokraj Marca Bartre, trčeći dobrim dijelom izvan granica igrališta i u širokom luku oko nesretnog stopera, da bi naposlijetku ušao u šesneasterac i bez problema matirao Pinta te donio Realu veliki trofej, tim veći jer je u finalu pala baš omražena Barcelona.

Sve u svemu, bio je to trenutak genijalnosti, bljesak kakav se od Balea dugo čekao i kakvi su se podno Santiago Bernabeua iduće sezone od njega očekivali u sve većim frekvencijama. Tako je to naposlijetku, kontinuirano radio u Tottenhamu, od najskupljeg pojačanja u povijesti se valjda manje ni ne očekuje! Nažalost po Balea i navijače Reala, nije to bio jedini, ali je bio jedan od rijetkih njegovih bljeskova u sedam sezona koliko je proveo u Kraljevskom klubu.

Puno puta smo to čitali i komentirali, ali ispada da je Gareth Bale doista igrač za velike utakmice. Nevjerojatno je kako se karijera ove zvijezde zakomplicirala na Santiago Bernabeuu, ali u jučerašnjoj utakmici protiv Turske još je jednom dokazao da su njegovi bljeskovi rijetki, ali kad se dogode, onda su to bljeskovi za pamćenje. Pri pogledu na kompletno razdbolje velšog majstora u Madridu, u kontekst se jednostavno mora uzeti činjenica da je u klub stigao pod ogromnim pritiskom. Pritiskom za koji ljudska psiha jednostavno nije spremna da ga otrese, da ostane imuna na njegov utjecaj. Kad netko za tebe iskešira 100 milijuna eura, kako uopće izbjeći taj pritisak? Bale je prethodne dvije sezone na Otoku odigrao nadrealno – spektakularni pogoci, brzi sprintevi i prodori po krilima, slobodni udarci, asistencije, nabrajajte sami dalje… Ali Madrid je za svakoga druga priča, pa je bio i za njega.

Trebalo se prilagoditi na potpuno drukčiji stil nogometa, učiti novi jezik, trebalo se pomiriti s činjenicom da je ondje, koliko god velik igrač ti bio, Ronaldo ipak glavni, a uz sve to na umu, trebalo je nekako i opravdati tih uloženih 100 milja. Razapet između vlastitih želja i očekivanja, zahtjeva trenera i enormnog pritiska navijača i medija, Bale je počeo pružati prosječne partije. Ne u smislu nogometnog prosjeka kao takvog, već u okviru najskupljeg pojačanja u povijesti i igrača koji je prethodnu sezonu bio najveća senzacija europskog nogometa.

Malo po malo, Madrid je počeo izjedati Balea, što zbog spomenutog okruženja i pritiska, što njegovom vlastitom krivicom – svjedočili smo posljednjih godina nekom efektu suprotnom simbiozi u kojem su Madrid i Bale štetili jedan drugome. Sve češće ozljede, nespremnost i zvižduci s tribina uzrokovali su potpuni gubitak motivacije, iako je tu i tamo još uvijek znao zabljesnuti i pokazati da se radi o pravoj klasi i superstaru. Ali do pravog ‘klika’ s klubom i navijačima nikad nije došlo. Bale je posljednje dvije, tri sezone postao iznimno frustriran pa je nerijetko znao i provocirati navijače, namjerno ili nenamjerno. Katkad bi zabio pogodak pa stavio ruke na uši, želeći poručiti da mu zvižduci ništa ne znače, katkad bi sve ignorirao i glumio profesionalnost, a zadnjim ‘incidentom’ i pokazivanjem da su mu Wales i golf ispred Reala čak je htio ostaviti dojam mangupa kojeg nije briga što tko o njemu misli.

No duboko u sebi, Bale je itekako povrijeđen i razočaran što je ovako ispalo. Iz Madrida nosi silne trofeje, ali njegov rastanak s Realom je ružan i tužan, jer radi se o čovjeku koji se sa svojih deset godina slikao u dresu Reala, koji se kunuo u taj klub i koji je već tada imao jasan san i cilj – da jednog dana postane profesionalac i zaigra u bijelom dresu. Kad se to konačno dogodilo, ispalo je sve samo ne onako kako je očekivao. Zauvijek će se pamtiti taj gol u finalu Kupa Kralja, gol kojim je prelomio finale protiv Atletica 2014., fenomenalne škarice i gol s 30 metara Liverpoolu četiri godine kasnije…

London ga je jasno, dočekao raširenih ruku – njih ne zanima ide li redoslijedom Wales, golf, London ili je poredak možda obrnut, jer trag koji je ostavio u Spursima prije no što je preselio u Madrid jednostavno je neizbrisiv. Pod Mourinhom se još uvijek nije uspio u potpunosti uklopiti, forma se doduše, počela kretati uzlaznom putanjom, stigao je i onaj hat-trick protiv najgore momčadi Premiershipa prošle sezone, ali sve u svemu, još uvijek to nije onaj stari Bale. Zašto? Pa Velšanin je navikao igrati u okruženju u kojem je on apsolutno prvo ime – u Tottenhamu to u ovim trenucima, s ovoliko godina na leđima, sa sjajnim Kaneom i Sonom, više ne može biti. Može biti najprepoznatljiviji igrač, najveća zvijezda, ali ne i najbolji. Barem ne u nekom kontinuitetu.

U Walesu dakako, još uvijek može. A velika pozornica poput EURA iz njega izvlači i dodatnu snagu i motiv više. U situaciji u kojoj na velikom natjecanju imaš bod nakon prvog kola, onda je sljedeća utakmica, koji god te protivnik čekao – svakako velika utakmica. A Bale je sinoć ponovno zabljesnuo, jer Bale je igrač za velike utakmice! Wales, golf, Madrid ili Wales, golf, London, nije ni bitno. Velšanin je jučer dokazao da je u svakom slučaju na prvom mjestu svakako – Wales. Dok se ne pojavi netko bolji…