Ako tad nisam odustao od nogometu, neću nikada

EURO 11. lip. 202112:00 > 12. lip. 2021 9:09
Podijeli:
GuliverImages

Te sam 1996. taman bio započeo uvijek neugodan i prevrtljiv period tinejdžerskih godina, taman u pravom stanju za, na pravi način, ispratiti jedno veliko nogometno natjecanje. Svi uvjeti za to bili su zadovoljeni: već sam prethodno odgledao jedan Euro i dva Svjetska prvenstva, sličice su se kako tradicionalno tako i pobožnom predanošću sakupljale, a s još se većom predanošću tada svakog ponedjeljka pratila Petica, s kojom se mojoj generaciji otvorio cijeli novi horizont europskog nogometa. Piše: Ivan Ivković

Ništa manje bitno od toga, tada su počeli izlaziti i prvi Menadžeri (izvorno Championship Manager koji će postati Football Manager), koji su samo bili dodatni temelj za poznavanje igrača i momčadi. Kako tada nije bilo nogometne TV ponude nalik na današnju, iščekivanje je bilo utoliko veće vidjeti sve te nogometne ikone u akciji.

Dakako, šlag na torti bio je nastup hrvatske reprezentacije, koja je došla kao velika nepoznanica na taj Euro, ali i reprezentacija koja je pobjedom protiv svjetskih doprvaka Talijana tada u kvalifikacijama pokazala da bi mogla napraviti velike stvari. Uostalom, svima su naši ‘Čileanci’ i dalje bili u sjećanju kao generacija koja je jednostavno predodređena za velike stvari. Na klupi Ćiro Blažević, desetka Boban, devetka Šuker i Veliki Žuti kao garant uspjeha. Stvar, barem smo mislili tako, nije mogla poći po zlu.

Krenulo dobro

Sam početak natjecanja bio je zanimljiv, skoro pa u svakom smislu. Škoti su se pokazali kao pravi Braveheartovi, a Hrvatska je došla do teške pobjede protiv Turaka. Talijani i Nijemci su djelovali sigurno, a Nizozemci – kao i uvijek – hirovito. Ono što će ostati najviše utkano u pamćenje dogodilo se dakako u toj drugoj hrvatskoj utakmici, koju je Šuker zaključio legendarnim lobom, a Schmeichel koju godinu kasnije vratio predstavom koja je Hrvatsku ostavila u borbi za plasman na Svjetsko prvenstvo. Tada se činilo kao da bi to moglo biti jedno od onih natjecanje koje će zauvijek ostati u sjajnom pamćenju.

Sa znakovitim ‘želim Nijemce’ pokličem Ćiro Blažević je odtankirao utakmicu protiv Portugala, čime ćemo ostati dužnici Dancima, a taj dug ostat će nenaplaćen. Talijani su na nevjerojatan način ispali (Zola je zapucao penal protiv Nijemaca), iako su djelovali kao da bi mogli biti i pobjednici. Prošli su Česi nakon ćudljive utakmice protiv Rusa i nagovijestili da bi upravo oni mogli biti iznenađenje turnira.

Završilo kao proslava Nove godina

Najgori tulumi uvijek su oni kojima dočekujemo Novu godine. Ne zato jer su objektivno loši, nego su očekivanja toliko visoko postavljena da zapravo mogu samo podbaciti. Tako je za mene bila eliminacijska faza Eura 1996. Nije se odigrala zapravo niti jedna dobra utakmica, a iznenađenje su doista i bili Česi, koji su samo iskoristili nedostatak taman i daška inspiracije Portugalaca i Francuza. Mnoge su utakmice rješavane pucanjem 11-eraca, što je za mene uvijek bio antiklimaks nogometne utakmice, koliko god se potencirala drama i uzbuđenje.

Ako spominjemo antiklimaks, što tek reći o posljednjoj utakmici Hrvatske. Ćirina se želja ostvarila, ali nije ispalo kako smo se nadali. Sammerov bodycheck ostao je nekažnjen, ali nije Jerkanovo igranje rukom. Jedna pogreška obrane i jedna suca bile su dovoljna da nam Nijemci mahnu uz prigodni auf wiedersehen.

Do kraja je ostalo isto – puno izvođenja penala i malo dobrog nogometa uz zasluženu pobjedu Nijemaca u finalu i prvi zlatni gol u nogometnoj povijesti. U povijesti Eura ovo je bilo prvo na kojem je igralo 16 reprezentacija, ali razina igre je bila grozna. Po utakmici su se jedva postizala prosječno dva pogotka, a igra u eliminaciji je bila negledljiva. Ekipe se još nisu taktički prilagodile na zabranu povratka lopte golmanu u ruke, a neke će nove nogometne generacije i paradigma igre učiniti Euro 2000. vjerojatno najboljim ikad.

Počelo je dobro, nadanja su bila velika, a onda je uslijedio kraj u svakom smislu – kako zanimljivog nogometa, tako i hrvatskih nada. To je za mene bio Euro 1996., ali srećom nije bilo dovoljno da odustanem od nogometa kao takvog. Ako tad nisam, vjerojatno neću nikada.

Komentari

Vaš komentar