Umjetnik koji je oživio Cruyffa

Vladimir Vesić 2. svi 201919:08 > 20:02
David Ramos/Getty Images

Manje od 24 sata poslije velike pobjede nad Liverpoolom i gotovo osiguranog plasmana u finale Lige prvaka, prvog poslije četiri godine, simbol ove Barcelone najavio je završetak igračke karijere.

Kada govorimo o sadašnjoj Barceloni, po mnogima najboljoj momčadi ovog vijeka i jednom od najboljih koji je kročio nogometnim terenima, prve asocijacije su Lionel Messi, Pep Guardiola, Johan Cruyff tiki-taka, totalni nogomet, redoslijed potpuno nebitan. Nikada jača nije bila veza između onoga što Johan Cruyff predstavlja i što je želio implemetirati u Barceloni s katalonskim gigantom kao u posljednjih 20 godina, čak ni u vrijeme kada je sam bio neposredni faktor odlučivanja na trenerskoj klupi. Doduše, nije rijedak slučaj da se plodovi neke vizije ubiru u vremenu poslije samog arhitekta. Što više, to je prirodan proces.

Johan Cruyff je u Barceloni proveo skoro 15 godina s prekidima, što kao igrač, što kao trener. Doneo joj je prvi naslov u Ligi prvaka, ali ono što je Barcelona danas i ono što je nesumnjivo želio da ona postane od prvog dana ljeta 1973. kada je došao u nju, počela je postojati tek nekih 10 godina od njegove posljednje utakmice na klupi katalonskog giganta. Danas, 23 godine od tada, Barcelona se bori za šestu titulu europskog prvaka, postala je uvjerljivo najdominantniji klub na tlu Španjolske, prestigla je po ukupnom broju trofeja omraženi Real, a poslije osam desetljeća preokrenula je odnos u El Clasicu u svoju korist. Kao najzaslužnije za tako nešto mnogi će, ne bez osnova, apostrofirati trenerskog genija Pepa Guardiolu i jednog od sigurno tri najbolja igrača svih vremena Lionela Messija.

David Ramos, Getty Images Sport

Ali ta konstatacija ne bi potpuno odgovarala istini. Svakako da se za Pepa Guardiolu može, s punim pravom, reći da je autentični sljedbenik Cruyffove filozofije, a da je Messi najbolji mogući proizvod La Masije, hrama čiji značaj je Cruyff podigao na najviši mogući nivo u sustavu Barcelone. Sam Cruyff uvijek je smatrao da je, i uz izuzetno važnu figuru trenera, igrač na terenu taj od koga najviše zavisi. Među onima koji prave razliku na terenu razlikuju se superstarovi i revolucionari. Na primjer, rijetko zko bi rekao da je Johan Cruyff najbolji igrač svih vremena, ali će gotovo 90% ispitanika reći da je ostvario, ako ne najveći utjecaj na njen razvoj, onda da je bio jedan od malog broja onih koji su najviše utjecali. Prevedeno na današnji jezik, jest Messi superstar i netko bez koga ovi uspjesi Barcelone sigurno ne bi bili mogući, bar ne u ovakvom obujmu. Ali ono što je sigurno, teško da bi i Messi i Guardiola i današnja Barca postojali u ovakvom obliku da nije bilo Xavija Hernandeza. 

Rođen prije 39 godina u Terrassi, 20km udaljenoj od Barcelone. Kao i većina talentiranih klinaca, kojima je nogomet u krvi, prve ozbiljnije  korake počeo je raditi u La Masiji 1991. sa 11 godina. U to vrijeme Katalonci su počinjali povijesni nogometni pohod na europsku krunu, predvođeni Stoičkovim, Michaelom Laudrupom, Guardiolom, Ronaldom Koemanom. Odrastanje je trajalo do 1998. kada je Cruyff otišao s klupe jedne od dvije svoje momčadi (drugi je Ajax u kojem je ponikao, iako je pitanje koji mu je bio omiljeniji, a iz mnogih izjava bi se moglo protumačiti da je to ipak Barcelona). Xavija je u prvu momčad uveo jedan drugi Nizozemac, jedan od rijetkih Cruyffovih zemljaka kojeg imaju običaj staviti u istu rečenicu s legendom. To je bio Louis van Gaal. Čovjek koji se nikada nije plašio baciti mlade igrače u vatru, očigledno je imao veliki utjecaj na mladog veznjaka. Vidio ga je kao autentičnog naslednika Pepa Guardiole, koji se tada suočavao s nizom ozbiljnih ozljeda. Uskoro ga je zamijenio na poziciji zadnjeg centralnog veznog, poziciji koja je u Barceloni bila od presudnog značaja, jer je čuvala leđa Luisu Figu i Rivaldu.

Već u prvoj sezono 1998./99. odigrao je 17 utakmica, a od tada do kraja boravka na Nou Campu nikada manje od 20 osim u sezoni 2005./06. kada je imao ozljedu ligamenata, ali se vratio na vrijeme da završi pohod na drugu europsku krunu za Barcelonu. Već u prvim utakmicama odmah su se mogle vidjeti tri krunske karakteristike ovog momka. Smirenost, sportska drskost i fantastičan pregled igre. One su ga krasile do kraja karijere, zbog čega je ostao jedan od najomiljenijih nogometaša, ne samo među navijačima Bacelone, već i među navijačima rivalskih klubova.

Nije pretjerano reći da je Xavi utjelovljenje današnje Barcelone. Miks nizozemske preciznosti i direktnosti, ali i južnjačke maštovitosti i kreativnosti. To je i sasvim logično, s obzirom da su jak utjecaj na njega imali Nizozemci. Louis  van Gaal koji ga je uveo u prvu momčad i Frank Rijkaard koji ga je instalirao kao neospornog šefa među takvim zvjezdama kao što su Ronaldinho, Deco, Eto’o, Henrik Larsson, Thierry Henry, Ludovic Guily. Ipak, bilo bi nepravedno ne spomenuti još jednog trenera veoma zaslužnog za njegov razvoj. To je Radomir Antić. Kada je došao kao vatrogasac na Nou Camp 2003. Barcelona se grčevito borila za četvrto mjesto, koje vodi u Ligu prvaka, a već tri godine je završavala iza madridskog Reala, što je bio rijetko loš period za Katalonce u posljednjih 40-ak godina u odnosu na najvećeg rivala. Prvo što je popularni Antara napravio, uvidjevši kakvog majstora i kreativca ima, dao je veću slobodu Xaviju i smanjio mu defenzivne zadatke. Rezultat se odmah vidio. Barca je proigrala, počela redati pobede, a serija je okrunjena na Santiago Bernabeuu protiv prvih ‘galaktikosa’ pobjedom 2:1. Pobjedonosni gol upravo je postigao Xavi i to tako što se ubacio u šesnaesterac na mjesto napadača. To je bila prva pobjeda Barce na Bernabeuu poslije sedam godina posta, ali i najava dominacije koja traje i dan danas.

Ostalo je, što bi se reklo, povijest. Za Barcelonu je odigrao ukupno 769 utakmicu uz 85 golova i 182 asistencije i samo dva crvena kartona u karijeri, od čega nijedan direktni. U dresu katalonskog giganta osvojio je osam naslova, tri kupa, šest superkupova, četiri Lige prvaka, po dva europska superkupa i klupska svetska prvenstva. Bio je i prvak Katara, kao i osvajač kupa. Xavi je bio predvodnik i reprezentacije Španjolske u periodu najvećih uspjeha, osvojivši dva europska i svjetski naslov, kao i srebro na Olimpijskim igrama 2000. Ali ono po čemu će zauvijek biti upamćen je to što je svijetu donio najvećeg trenerskog inovatora poslije Cruyffa i sigurno najboljeg igrača poslije Diega Maradone, a možda i svih vremena. I naravno, što je oživio Johana Cruyffa.