AFCON 2015: Trijumf Slonova i kontroverze

Kup afričkih nacija u Ekvatorijalnoj Gvineji ponovo nam je
pokazao dobre i loše strane afričkog fudbala, a Obali Slonovače doneo dve
decenije čekanu drugu titulu šampiona kontinenta.

Kada pomislite na to da je domaćin turnira određen samo 64
dana pred prvu utakmicu, organizacija turnira bila je perfektna. Veliku zaslugu
za to ima činjenica da je Ekvatorijalna Gvineja četvrt veka unazad vrlo
stabilna za afričke prilike i to što je dobar deo infrastrukture bio speman za
AFCON 2012, kada su Bata i Malabo ugostili 16 mečeva.

Grupna faza jubilarnog turnira neće u budućnosti pamćen po
bilo čemu epohalnom, zbog malog broja golova i mnogo remija – u tri grupe 13 od
18 utakmica završilo se nerešeno, uz samo 30 postignutih golova. Zabavu je
donela samo grupa smrti – grupa C – u kojoj je viđen samo jedan remi, mnogo
preokreta i 15 golova.

Eliminacije su bile znatno zabavnije, od neverovatnog drugog
poluvremena u duelu dva Konga (od 0:2 do 4:2), preko kontroverzne pobede domaćina
nad Alžirom, do dva sigurna trijumfa Gane i Obale Slonovače na putu do finala. Završna
dva meča nisu donela nijedan gol za 240 minuta, ali su penal-serije nadoknadile
propušeno uzbuđenje.

Taktički i organizacioni nedostaci ponovo su se videli na
svakom koraku, ali su ih fizička superiornost i sve bolja tehnika često uspešno
prekrivali. Naizmenično smo tokom utakmica mogli da vidimo briljantne sekvence
i delove koji nisu dostojni ni balkanskih drugoligaša. U takvim okolnostima ni
najveće zvezde na turniru, a bilo ih je dovoljno, nisu uspevale da se istaknu.

Razliku su ponovo, kao i toliko puta u poslednjih dvadesetak
godina, pravili evropski treneri naviknuti na rad u afičkim uslovima. Erve
Renar potvrdio je kolika je razlika u radu na dva kontinenta. Koliko pre šest
meseci on nije uspeo da sačuva Sošo u prvoj ligi Francuske, ali mu južno od
Sahare ide briljantno. Samo tri godine pošto je Zambiji doneo titulu prvaka
Afrike na istim ovim stadionima, on je to uspeo i sa Obalom Slonovače.

Finalisti

Obala Slonovače je ovim turnirom ušla u novu eru, prvu posle
„zlatne generacije“, tima koji je Didije Drogba predvodio do tri plasmana na SP
i dva finala Kupa afričkih nacija. Ispostavilo se da su se ovog puta kockice
složile bolje (uključujući Renarov angažman) nego ikad ranije. Pre tri godine
oni su u Malabu odigrali sve utakmice u grupi i četvrtfinale, pre nego što su
prešli u Librvil za završne borbe. Na šest mečeva nisu primili ni gol, ali im
ni to nije bilo dovoljno, posle 9 penal-serija uspešnija je bila Zambija, koja
je upotpunila bajku.

Ovog januara opet su krenuli sa istog ostrvskog stadiona,
prošli grupnu fazu i četvrtfinale i onda se zaputili u Batu. Opet su stigli
penali, dugi penali, ali ovog puta je sreća bila na strani „Slonova“. Koliko je
pritisak bio na tom timu govori i slika Žervinja, koji je 2012. promašio
odlučujući penal – zamenjen u finišu on je seo iza klupe da ne bi ni slučajno
mogao da vidi penale. Drugi tragičar od pre tri godine Drogba više nije u timu,
ali je i daleko od ekvatora sve preživeo jednako dramatično – http://www.espnfc.com/blog/the-toe-poke/65/post/2289661/didier-drogbas-priceless-reaction-to-ivory-coasts-afcon-win

Sam podatak da je trofej osvojio Bubakar Bari, često
osporavani rezervni golman, dodaje čar celoj priči. Bari je priliku dobio tek
posle povrede Gbouoa, a u finalu je odbranio dva penala i postigao odlučujući
gol sa bele tačke.

Poraz u finalu nije dobar šlagvort da pričate o nečijem
uspehu, ali za Ganu je plasman u završni meč bio pravo čudo, kada se u obzir
uzmu smena generacija posle tužne brazilske avanture i dramatičan početak
turnira. Gol Muse Soa u 93. minutu prvog meča ostavio ih je bez ijednog boda, a
u drugom kolu Alžir ih je držao na korak od eliminacije, dok Asamoa Đan nije
dao gol u 92. minutu. I protiv Južne Afrike gubili su sat vremena, ali su
pobedili i od tog trenutka su se oslobodili pritiska i rutinski pregazili sve
do finala.

Veliki posao odradio je Avram Grant. Suočen sa potrebom da
promeni tim i pod pritiskom zbog tradicionalno loših odnosa igrača sa
nacionalnom federacijom, Izraelac je uspeo da stvori odličan timski duh i
nadoknadi nepotpunu spremnost prve zvezde Đana.

Najveći teret preuzeo je na sebe Andre Aju, koji je na kraju
poneo naslov prvog strelca turnira, sa 3 gola i 2 asistencije. Ironično, njegov
otac Abedi Pele bio je igrač AFCON 1992, kada je takođe na penale Obala
Slonovače pobedila Crne zvezde. Odličan je bio i Kristijan Atsu, jedan od
desetina Čelsijevih pozajmljenih igrača (u Evertonu ove sezone), koji je dobio
nagradu za igrača turnira.

Ostali

Ekvatorijalna Gvineja postigla je veliki uspeh posle promene
strategije. Pred AFCON 2012, kada su kao domaćini debitovali, oni su sastavili
tim od igrača skupljenih sa svih strana sveta, od Kolumbije i Brazila (u jednom
trenutku bilo je 9 Brazilaca) preko Obale Slonovače do Kameruna. Za naciju od
samo 1.6 miliona stanovnika nije bilo lako sastaviti tim, ali je suspenzija
izrečena prošlog leta zbog sumnjivih dokumenata Tjerija Fiđua (rođenog u
Kamerunu) naterala čelnike tamošnjeg FS da krenu drugim putem.

Došao je trenutak da se u potpunosti iskoristi dijaspora,
kako ona stara, formirana u doba španske kolonijalne vlasti, tako i ona iz
70-ih i 80-ih, kada je pred diktaturom iz zemlje izbegla trećina tadašnjih
stanovnika. Ispostavilo se da je u timu koji je prikuio Andoni Gojkoečea, a na
turniru vodio Beker bilo čak 17 igrača rođenih na tlu Španije, ali su svi imali
jasno poreklo iz Ekvatorijalne Gvineje.

Veliki uspeh ostvario je i tim DR Konga, plasmanom u prvo
polufinale AFCON u ovom veku. Ogromna zemlja u srcu kontinenta bila je
sedamdesetih najbolja u Africi i igrala na SP, ali su posledica konstantnog
političkog haosa i serije građanskih ratova i loši rezultati fudbalske
selekcije. Danas „Leopardi“ mogu da računaju na veliki broj talentovanih igrača
(Mulumbu, Mbokani, Bolasi), koji su konačno počeli da ispunjavaju potencijal i
doživeli samo jedan poraz na turniru (i to do šampiona u polufinalu). Uspeh
povećava činjenica da je ekipu vodio domaći selektor Floran Ibenž, koji je
prošle godine došao u centar pažnje uvođenjem AS Vite iz Kinšase u finale CAF
Lige šampiona.