Fudbal i novac, 3. deo: Pad Italije

U borbi za preživljavanje na tržištu koje se menja, svaka nacija mora da se izbori sa izazovom na svoj način. U naredne dve epizode izučićemo neobični slučaj Italije.
Italijani će po svemu sudeći smanjiti ligu sa 20 na 18 klubova. Čelnici njihovog fudbala doneli su procenu koja je možda bazirana na tačnim podacima, ali joj je premisa pogrešna, jer je na pad Serie A uticao niz uzroka među kojima je proširenje lige ne previše bitan faktor.
Insistiranje 71-godišnjeg predsednika FS Italije Karla Tavekija traje dugo, on već dve godine na svakih nekoliko meseci izlazi sa novim razlozima za smanjivanje, a poslednji je da bi se pomoglo reprezentaciji, jer Konte nema kad da uigra tim za kvalifikacione mečeve.
Po Tavekijovim rečima proširenje Serie A na 20 klubova oborilo je kvalitet tog takmičenja, smanjilo konkurentnost i dovelo dotle da se sredinom druge decenije ovog veka takmičenje na Apeninima ne nalazi među tri najjače lige u Evropi.
Promena se dogodila 2004, kada je status Serie A bio znatno viši, samo godinu ranije Milan i Juve igrali su finale Lige šampiona. Pravo vreme za takvu akciju je, međutim, bilo dobru deceniju ranije, kada se na Čizmi igrao najbolji fudbal na svetu. 
Serie A, koja na aktuelnoj Diloitovoj listi nema predstavnika u Top 10 početkom veka je davala polovinu te grupe. Tokom devedesetih klubovi italijanske lige su 7 puta rušili svetski rekord za najveći transfer, a ostatak sveta dvaput.
Labudova pesma te nadmoći događala se na samom kraju XX veka, kada se svakao do „sedam sestara“ mogla nositi sa bilo kojim rivalom u Evropi, a Juve smatran najjačim timom na kontinentu.  Pad je počeo još pre proširenja, a dobrim delom izazvan je potresima daleko od zelenog terena.
Računi stižu na naplatu
U novembru 2002. jedan od vodećih proizvođača konzervirane hrane, rimski Čirio, bankrotirao je, kada se ispostavilo da za 1.1 milijardu evra njihovih deonica ne postoji pokriće. Gazda Čirija Serđo Kranjoti bio je vlasnik Lacija, koji se za kratko vreme od jedne od najjačih ekipa u Evropi vratio na status osrednjeg italijanskog tima.
Najveći svetski proizvođač dugotrajnog mleka Parmalat finansijski je podupirao uspon svog gradskog tima u italijanski i evropski vrh, ali je decembra 2003. utvrđena najveća prevara u istoriji Evrope (1.5 posto bruto nacionalnog proizvoda Italije), u kojoj su knjige prikazivale 14.3 milijarde evra nepostojećeg novca, a samo je osnivač i vlasnik Kalisto Tanci proneverio 800 miliona. 
Parma je u prethodnih 15 godina nemilice razbacivala novac preplaćujući igrače (mada je ruku na srce zaradila ogromne sume od prodaje nekolicine briljantnih igrača, kakvi su Zola, Krespo, Tiram, Bufon, Kanavaro ili Frej), ali nije mnogo doprinela katastrofi Parmalata (primera radi Tancijeva turistička agencija je nakupila dve milijarde evra minusa, niko ne zna kako).
S obzirom na to da je još krajem 2001. Fiorentina bankrotirala zbog ogromnih dugova, od sedam sestara ostala je velika trojka sa Romom. Osmi velikan Napoli, sa pristojnom istorijom i ogromnim potencijalom, prolazio je u isto vreme kroz teške dane (u dve sezone potrošili su preko 150 miliona evra, a završili su ih ispadanjem iz Serije  i neuspehom da se u nju vrate), pa su i oni bankrotirali početkom 2004. i završili u trećoj ligi.
Veliki klubovi u toj situaciji dobro prođu, jer se iz teške situacije vrate. U međuvremenu su ekipe kao Padova i Sijena, ne tako davno članovi elite, prestali da postoje.
Iako u ove četiri priče bankroti, pronevere, skandali nisu uvek direktno vezani za fudbalsku stranu priče, kalčo nije bio ni najmanje nevin. Za pet sezona 1999-2004 zbirni troškovi ta četiri kluba prešli su milijardu i po evra, a čist minus je previzilazio 250 miliona. Sve to da i ne priđu Juveu i Milanu.
Pad nije slučajan
Usledio je Kalčopoli. Teško je poverovati da je ikog iznenadilo ono što je otkriveno u proleće 2006. Italijanski fudbal plivao je u korupciji, sudije se nisu stidele neverovatnih odluka ni u najvećim utakmicama, a kada u finišu sezone na polovini utakmica u ligi kvota na iks padne ispod dva jasno vam je o čemu se radi. 
Kao kod svakog pokušaja obračuna sa organizovanim zlom, pokušaji revizije krenuli su odmah pošto je prošao početni zamah. Kada se sledećeg maja bude obeležavalo deset godina biće interesantno videti zaključke.
Mi ćemo se Kalčopolija dotaći samo onoliko koliko je uticao na ekonomsko stanje italijanskog fudbala. Mnogi, pogotovo povezani sa kažnjenim klubovima (pre svih Juventusom i Milanom), pokušavaju da toj kataklizmi pripišu veliki uticaj na veliki pad Serie A u evropskim okvirima. Stvarnost je drugačija. 
Videli ste već kako je jedna polovina ekipa koje su mogle da se bore za vrh doživela finansijski krah, a početkom ove decenije korak su izgubila i dva milanska velikana, koji nisu bankrotirali, ali su bili prinuđeni da znatno smanje ulaganja i sada nisu ni blizu borbe za vrh. 
Pre spuštanja Roma je ostala jedini trajni faktor u samom vrhu, čemu su doprinela ulaganja američkog vlasnika, a i Napoli se stabilizovao, ali to nije dovoljno ni za titulu, ni za uspehe u Evropi. Dominacija Juventusa, koji će se po svemu sudeći prošetati do četvrte vezane titule, pokazuje da klub sa stalnim izvorima prihoda na domaćem planu nema pravu konkurenciju, ali su njihovi evropski rezultati od 2008. u najboljem slučaju prosečni (tek iz trećeg pokušaja prošli su jedno kolo eliminacija u LŠ). Moć porodice Anjeli je u Italji ogromna, na kontinentalnom nivou baš i ne.
U sledećoj epizodi ove priče ostajemo u Italiji, gde ćemo proveriti koliki je uticaj Kalčopolija na veliki pad italijanskog fudbala.