Dinamo je opet u Ligi prvaka, sedmi put izborio je to pravo. Bilo je teško, ružno, na trenutke bolno. Osjećam potrebu podijeliti s vama nešto što mi je sinulo za gledanja ove nogoloptačke muke održane tamo pri samom kraju Europe...

Znam što sada slijedi, nemoram ni otvarati novine večeras, sutra. Čitat ćemo kako nije bilo lijepo, ali cilj ne bira sredstvo. Ili već u tom smjeru. 

Kako bi se ostavio dojam da je postojala neka kontrola. Jer, kad je ulog ovako velik, a večeras u Trondheimu za Modre nikada u povijesti nije bio veći, stvarno nema smisla inzistirati na nekim višim principima estetike.

Treba napraviti sve što se može i zna da se uzme ta ogromna lova koja radi razliku između uspjeha i prosjeka. Cijenjeni čitatelju, znam da znaš pomnožiti dva broja, ali osjećam potrebu naglasiti to, jer drukčije je kad se izgovori. Zastanimo još jednom nad tim brojem, zamislimo se. Da bolje osjetimo njegovu težinu…

Dvije stotine… Milijuna. Kuna. Eto, toliko će otprilike Uefa prenijeti novca u predstojećem razdoblju na račun GNK Dinama. I to minimalno! S tim novcem može se napraviti puno toga, ali neću (za)sad u tom smjeru…

Ono što vam želim reći – ni u jednom trenutku nitko u Modrim redovima večeras nije ostavio dojam da ima kontrolu nad ijednim segmentom ičega!!

I taj osjećaj nemoći i prepuštenosti tijeku povijesti instinktivno me odveo duboko u prošlosti, na jednu utakmicu iz prošlog tisućljeća.

Hrvatska nogometna reprezentacija, talentom navodno bogata, potencijalnom navodno predodređena za velike stvari, igrala je veliku utakmicu. U Kijevu je trebala obraniti 2:0 protiv još jedne strašno nadarene momčadi, pune energije, želje, volje i – znanja.

Ukrajina je Vatrene Davora Šukera, Zvone Bobana i Aljoše Asanovića mljela u prvih 25 minuta. Gazila, probijala na svim stranama, postigla jedan gol, postigla i drugi, samo je sudac tada znao zbog čega je Švečenku, Rebrovu i ostalim juršnicima oduzeo tu kratkotrajnu sreću…

Povezano

Ne trebate biti kanta – Rosenborg je poručio Dinamu!

Vedran Ljubej

21. kol 2019

Vedran Ljubej

21. kol 2019

I tada, kad smo se pitali kada će, a ne hoće li, sletjeti drugi gol u našu mrežu, Alen Bokšić prihvatio je loptu na 20 metara, možda napravio korak ili dva ili se tek okrenuo… ne sjećam se najbolje, samo znam da je pucao iz očaja. Jer, bolje od toga nismo mogli dobiti, bolje od poluudarca usamljenog kopljanika pred šesnaestercom zatvorenim u svim pravcima…

Lopta se nekako otkoturala u mrežu, nitko još ni danas ne zna kako, a bogami ni zašto. Ukrajina je stala, izgubila sav zanos i više nije napravila ništa. Hrvatska je otišla na Svjetsko prvestvo, osvojila broncu i unijela neviđen polet mladim generacijama koje bi pokušavale i pokušavale i pokušavale biti barem izbliza toliko dobre. A onda je došla Rusija…

Bi li Hrvatska imala najboljeg igrača na svijetu i svjetsko srebro u ruci da Alen Bokšić tog dana nije spasio stvar u 27 minuti?

Amer Gojak 22 godine kasnije napravio je to već pri kraju velike patnje u Norveškoj. Raspalio je iz pozicije iz koje, kažem vam u najboljoj namjeri, nikada više neće zabiti gol. Zabio je bombu u rašlje u prvi kut vratara, a da ovaj ni u čemu nije pogriješio!!

Zabio je gol kojeg će po ljepoti i značaju teško nadmašiti sve one skupe noge koje tek trebaju početi jurcati terenima Champions lige…

#related-news_0

Gojak je zabio gol koji može značiti sve. Kao što je hrvatskoj reprezentaciji, koja je pokazat će se vrlo skoro (hint: Jugoslavija 1999. na Maksimiru) tih dana u Kijevu bila na vrhuncu svoje moći i vjerojatno nikad ništa ne bi napravila da Bokšić nije pronašao put do mreže zalutalim metkom.

Shodno tome, možemo tako pretpostaviti – ni naš nogomet ne bi bio gdje je sad u povijesnim razmjerima, s ovakvim zanosom, ovakvim kontinuitetom…

Hrvatska je otkad postoji promašila tek DVA velika natjecanja! Zamislite se malo nad tim podatkom dok se prisjećate kako na prošlogodišnjem SP-u nije bilo Nizozemske, Italije…

Dinamo je upravo SEDMI PUT ušao u Ligu prvaka, i bez obzira što prijašnjih šest nije bilo baš za hvalisanje među vršnjacima, treba to i napraviti, draga gospodo…

I baš zato želim vjerovati:

– da će ovaj Gojakov TORPEDO u rašlje imati jednak povijesno prekretnički značaj za ono što slijedi kao što je to imao onaj, budimo realni, čisti krumpir Alena Bokšića tog hladnog studenog 1997. godine pred stotinu tisuća bijesnih Ukrajinaca…

– da ću doživjeti dan kada će Dinamo s ogromnim zaradama od nagrada i prodaja početi raspolagati mudro, za klub korisno i svrshishodno i da će postupno postajati značajan faktor u toj Ligi prvaka. Kao što sa puno manjim sredstvima to čine, primjerice, baš Rosenborg ili sudjedni Maribor.

– da ću doživjeti dan kad će Dinamo ne samo jednu, nego dvije, tri ili više sezona moći i HTJETI zadržati makar kostur ekipe na okupu. Ako ništa, samo kao dio eksperimenta, istraživanja nepoznatog. Što bi bilo kad bismo jednom, za promjenu, pokušali ovako…

– da ću doživjeti dan kad ću sinu prepričavati kako sam kolovoza mjeseca 2019. svjedočio jednom otpadnom projektilu kojeg je tko zna koja sila navodila da uđe tamo gdje nije zaslužio.

Jer, nemojmo se lagati Dinamo je u posljednjih 135 minuta ovog dvomeča nadigran. Taktički i ino rastavljen i u prvom poluvremenu i dobrom dijelu drugog bio je uglavnom prepušten nebesima.

A onda su mu se ona nasmiješila.

Kao Bokšiću onog dana. Njegova ekipa znala je što napraviti s tom srećom…