Tražeći sredstvo koje će mi odagnati crne misli i ubrzigati unutarnju snagu da "ostanem jak" za one koji će to trebati kada feces zaista udari o ventilator, bespuća interneta odvela su me na Instagram Novaka Đokovića...

Moram priznati, tenisača Đokovića nije lako simpatizirati. Prvi razlog njegova je neviđena dominacija s kojom je zlostavljao konkurenciju većim dijelom ovog desetljeća. Ne želim nabrajati podatke koji će to neosporno potvrditi, svaki pratitelj tenisa itekako je svjestan činjenice da bolji od njega u ‘desetima’ nitko bio nije…

Drugi razlog je njegovo ponekad iritantno ponašanje na igralištu. Krenulo je komadanjem vlastite odjeće, urlikanjem, slanjem psovki suparnicima, gledateljima. Pa je došlo još malo urlanja.

Povezano

Razlog zašto ne treba zatvarati usta Lovrenu i Đokoviću

Vedran Ljubej

24. svi 2020

Vedran Ljubej

24. svi 2020

Priznat ću da mi ni ‘slanje srca’ na kraju mečeva u kojima bi pobijedio također nikada nije sjelo.

Da, Novaka Đokovića kao tenisača uglavnom nisam favorizirao. Kada bi igrao protiv svojih najvećih konkurenata, uglavnom sam bio na njihovoj strani. Možda i zato što uvijek navijam za slabije…

Međutim…

Prvi put kad sam Novaka Đokovića poslušao u duljem izlaganju izvan neposrednog sportskog konteksta, ostao sam zatečen. Najprije njegovim fantastičnim engleskim jezikom, čak i izgovor nije loš, ali način na koji oblikuje rečenice, gramatika i semantika… Vrhunski su!

Kad sam ga slušao, primijetio sam da te rečenice, osim tehnički savršene, imaju i svojevrsnu dubinu. Nisu isprazne fraze koje su tu tek da budu izrečene, da prođe vrijeme i popuni se termin.

Drugi put kad je moju pažnju ukrao jedan Đokovićev intervju, bio je to razgovor na njegovom materinjem jeziku. Nisam to prije zapazio, ali način na koji je uobličavao misli bio je upečatljivo posložen. Miran, staložen. Rečenice nije vadio iz unaprijed pripremljenog spremnika, stvarao je ideje ad hoc. Bez stajkivanja, zamuckivanja, stenjanja. Bio je ugodan za slušanje…

Treći put kad sam dio života odvojio na ‘izvannastavno’ izlaganje tog neobičnog sportaša, zatekli smo se u iznimno neobičnoj prilici. Svi smo bili zatvoreni u domovima i u velikom strahu od onog što se događalo u okolini. Pitali smo se hoćemo li doživjeti sutra, prekosutra, sljedeći tjedan. Hoćemo li na jesen biti kruha gladni ili će nas u međuvremenu glave doći strijepnja zbog vlastite ustrašene i neuhranjene djece…

Tražeći sredstvo koje će mi odagnati crne misli i ubrzigati unutarnju snagu da “ostanem jak” za one koji će me trebati kada “feces udari o ventilator”, bespuća interneta odvela su me na Instagram Novaka Đokovića.

Ne znam kako, ne znam zašto, došao sam do ONIH videa u kojima je Nole razgovarao “s prodavačem ne-GMO hrane sumnjiva podrijetla”, kako su ga proteklih mjeseci, gotovo uglas, opisivali mediji srednje struje…

#related-news_0

Bio sam upoznat s “opasnim glupostima” koje je koji tjedan prije Đoković navodno izrekao u eter, o vodi koja liječi i drugim idejama koje ubijaju. 

Odlučio sam slušati. Gledati. Promatrati.

I znate što sam vidio? Zapazio sam znatiželjnu mladu osobu čijom glavom struji jako puno misli, ideja i briga. Mladog oca čijim umom se vrzma mnogo pitanja u vezi njegove i budućnosti obitelji mu.

Gledao sam tog mladog momka kako racionalno i smireno pretače svoje strahove u elokventna pitanja, kako smirenim i umirujućim glasom zatomljuje svoj ego, zaboravlja da je on zvijezda trenutka za 99% onih koji prate razgovor…

Prepustio je pozornicu osobi s druge strane optičkog kabela i usmjerivača. Postavljao je pitanja, slušao je.

Nije prekidao.

Bio je to Novak Đoković kakvog nisam poznavao, nakon vrlo kratkog vremena, u potpunosti sam zaboravio da je riječ prvom tenisaču svijeta, o momku koji me nekad toliko iritirao.

Prepustio je pozornicu sugovorniku, ali i meni. Dozvolio mi je da bez ograda i osuda poslušam ideje koje nikada prije nisam čuo. Jesu li to opasne gluposti ili tek benigne fantazije, u tom trenutku najmanje me zanimalo.

Jer, nakon dugo vremena bio sam potpuno opušten. Misli su pobjegle iz željeznih okvira, gdje su tjednima, zarobljene, panično i beznadno hitale čas na jednu, čas na drugu stranu tog zastrašujućeg novog kaveza…

…iznenada, zatekao sam se u nekoj novoj realnosti! U njoj, sin i ja bezbrižno smo šetali obalom i razgovarali o mnogim stvarima. Sunce nam je grijalo leđa, a valovi zapljuskivali stopala. Držali smo se za ruke i veselo poskakivali.

U jednom skoku, mališa ja malim prstom slučajno dodirnuo golo koljeno. No, na moje čuđenje, nije me s debelom knedlom u grlu upitao treba li sada dezinficirati ruke zbog utjecaja otrovne atmosfere na njegovu glatku, ali nezaštićenu kožu… Toga u ovoj stvarnosti nije bilo…

Bio sam u jednoj od naljepših priča koje sam ikada usnuo, u iskustvu koje neću zaboraviti dok sam živ. Ne znam kako nastaju snovi, kako impulsi u našim moždanim centrima kreiraju ideje i cijele realnosti. Čini mi se da ne zna nitko.

Ne znam jesam li se prije spavanja, ukočen strahom, zarobljen neukošću, tada zaista prepustio opasnim i štetnim glupostima na koje sam slučajno naišao. Možda zbilja jesam…

Ali, jednu stvar znam – teško bih te noći došao do sna, teško bih sljedećeg dana bio smiren i staložen otac, primjer zabrinutom djetetu, da prije spavanja nisam naišao na novinara Novaka.

Na čovjeka Đokovića.