Srce prvaka, hrabra žena i čvrsta volja za uspjehom

Blog 9. kol 202210:531 komentar
Podijeli:
Guliver Images

Jeste li ikada razmišljali, što čini čovjeka pobjednikom? Kako u životu, tako i sportu, sve je povezano s nadom da će jednog dana priča biti kompletirana uspjehom.

Secirati uspjehe i neuspjehe sportaša kompliciran je posao. Pregršt faktora utječe na završni čin analize koja je isprepletena raznoraznim funkcionalnim i statističkim korelacijama koje daju uvid u zbivanje stvari.

Protekle, gotovo dvije godine dosta sam vremena proveo razmišljajući što to čini čovjeka pobjednikom, zapravo, kako uopće doći do vrha? Naravno, da bi došao do takvog zaključka čovjek mora krenuti od sebe. Živim li dobrim životom, jesam li ispunio potencijal za koji sam oduvijek smatrao da ga posjedujem, jesam li nekog uvrijedio, nekom dragome lagao ili možda, jesam li bio dovoljno dobar da stvorim najbolju verziju samoga sebe?

Krenut ću od sebe. Prije otprilike 20 mjeseci shvatio sam jednu istinu, nisam u najboljem izdanju. Nisam ono što sam trebao postati i što sam mislio da ću biti kada sam odrastao. Imao sam snove, želio sam bio košarkaš, želio sam biti tenisač, želio sam osvojiti svijet. Nisam uspio. Zapravo u nečemu sam uspio. Stvorio sam od sebe nekog neprepoznatljivog.

Putovanje je krenulo prvog dana lanjske godine, dvadeset mjeseci kasnije gotovo da sam ispunio cilj. Sedamdeset kilograma manje…zamalo. Ta riječ ‘putovanje’, kad je kažem na glas, kao da opisujem čarobnjaka Gandalfa koji vodi gomilu prevelikih ljudi na planinu gdje će u sekundi izgubiti svu prekomjernu kilažu koju su nakupili. Ne ide to tako. Ali, što je više vremena prolazilo, riječ putovanje imalo je sve više smisla. Čovjek na tom putu doslovno prolazi kroz emotivne, fizičke i psihološke bitke. Stvara se, zapravo, jedan novi čovjek. Bolji, za sebe.

HRABROST U PROMJENI

Prije nekog vremena upoznao sam ženu, otprilike bilo je to baš kada sam krenuo na svoje ‘putovanje’. Zapravo, počeo upoznavati. Žena, koja je bila gotovo dvadeset godina u braku, a koji je s godinama bio sve teži, ružniji, lošiji. Konačno je odlučila prekinuti loše iskustvo, spakirati kofere, sa sobom uzeti svoje dvoje djece i krenuti ispočetka. Što sam više slušao detalje tog, također, putovanja, ostao sam istovremeno šokiran, ali i zadivljen hrabrošću koje je pokazala, ponajprije, prema samoj sebi.

Treba imati hrabrosti, pogledati se u ogledalo i jednostavno reći – ovako više ne ide. Pa krenuti ispočetka. A svaki početak je krvavo težak. Bilo da želite izgubiti 70 kila koje ste godinama ponajprije lijenošću nagomilali, ili se ukloniti iz situacije koja je životno teška, nesretna, kada konačno shvatite da zaslužujete puno više nego što dobivate.

Guliver Images
SRCE ČINI ČOVJEKA, NAPORAN RAD STVARA POBJEDNIKE

Bez brige, ovo je i dalje tekst posvećen sportu, niste slučajno zalutali na stranicu portala koji se bavi društvenim odnosima.

Zašto sve ovo pišem? Razlog je zapravo jednostavan, vraćam se ‘svom’ sportu, košarci. Gdje su nestali pobjednici?

Prije nekoliko dana ostao sam iznenađen kada sam pročitao da jedna Srbija, zemlja košarke, kojoj je dobar dio svijeta zavidio na talentu koji stvara, beskompromisnim radom, danas razmišlja o uvođenju stranca u reprezentaciju. Nešto što je bilo nezamislivo. Doduše, danas je teško pronaći relevantnu europsku reprezentaciju koja nema stranca. Stvari su se doista promijenile. Ali neke su trebale ostati ugravirane u kamen.

Srbija shvaća da ima problem, kao što to već dvadeset godina ima Hrvatska. Odustali smo od činjenice da tražimo tog ‘zlatnog’ playmakera, nekoga koga ćemo nazvati ‘golden boy’, netko tko će dijeliti lopte Bogdanoviću i Hezonji. Doveli smo stranca koji nije nešto posebno, po mom skromnom razmišljanju. Uhvatila nas je panika, Eurobasket je pred vratima, a reprezentacija niže loše rezultate.

Da ne bude zabune, Hrvatska i dalje ima pobjednike. Ali oni su sve rjeđi. Sara Kolak ostvarila je olimpijski san nevjerojatnom voljom da izađe iz opskurnosti i uđe u legendu, Tin Srbić i kolege gimnastičari svakim novim natjecanjem nas zadive fantastičnim uspjesima. Možda je znakovito što je ovdje riječ o individualnim sportovima.

GDJE JE NESTAO RAD?

Hrvatska je oduvijek imala velike trenere, ima i danas kvalitetne. Spahija, Repeša, Perasović, pa mladi poput Gjergje, Dina Repeše, Rudeža. Ali gdje je sustav? Dino Rađa, previše smo ga citirali posljednjih mjeseci, govorio je o problemu u radu s klubovima. To je jasno istina. Svaki relevantniji hrvatski klub ima omladinski pogon, ali pitanje jest što se i kako radi u tom pogonu.

Mogao bih na prste jedne ruke nabrojati stvarne talente, od onih koji misle da jesu. Roko Prkačin, iako za sada nema posebno dobar šut, ali zato ima hrabrost da radi na onome što mu nedostaje. Doduše, nimalo mi se ne sviđa što se još lani, kada je imao samo 18 godina, gurao prema NBA ligi unatoč tome što je očito nespreman.

(AP Photo/Brandon Wade)
SAVJETNICI, MENADŽERI I NBA ZABLUDA

Nije mi jasan taj mentalitet današnjih mladih igrača, zašto tako rano žele u NBA? Je li novac u pitanju? Ako već sa 17, 18 godina razmišljaju o novcu tada će ih stvarnost vrlo brzo udariti po nosu. Neke već jest. Luka Šamanić je prije dvije godine govorio ‘otišao sam u NBA jer u Europi nemam više što naučiti’. Danas ima 22 godine i nema klub. Šteta, jer Luka je talentiran dečko kojeg su krivo savjetovali.

Dino Rađa ovdje je itekako u pravu, a vjerujem da mnogi iz njegove generacije dijele slično razmišljanje. Zašto ne izgraditi igru, a prije svega vlastiti košarkaški identitet u Europi? Ne mora to biti najveći klub, neka bude samo kvalitetna liga u kojoj će dobiti priliku. Kao što su to svojedobno učinili Bojan Bogdanović i Dario Šarić.

Vratit ću se na pitanje iz podnaslova, gdje je nestao rad? Jesu li krivi savjetnici igrača? Roditelji, prijatelji, kumovi? Ili se mentalitet u potpunosti promijenio. Nisu slučaj samo hrvatski igrači. Nedavno je nastao primjer 18-godišnjeg Babe Millera koji je odrastao u slavnom juniorskom pogonu Real Madrida, odlučio jest kako je za njegov razvoj bolje da se prebaci u Ameriku gdje će iduće sezone igrati za sveučilište Florida State.

Dečko, koji je tek u tinejdžerskim godinama smatra kako je bolje razvijati se na američkom sveučilištu nego u jednom Real Madridu koji je lansirao mnoge sjajne košarkaše, a ne trebamo ići dalje od Luke Dončića. Možete misliti, mladom igraču netko je ‘solio’ pamet kako je bolje biti u NCAA i na vidiku NBA skauta nego se kaliti u Europi.

xAnttixAimo-Koivistox via Guliver Images
GDJE JE NESTAO LOVRO GNJIDIĆ?

Vratit ću se na pitanje hrvatskog playmakera. Što se dogodilo ili se događa s Lovrom Gnjidićem? Pogledao sam ga u dovoljno utakmica da shvatim kako mu nedostaje hrabrost, volja i natjecateljski inat da ispuni potencijal.

Protekla dva mjeseca prenosio sam podosta utakmica reprezentacija u omladinskim kategorijama, uključujući i Hrvatsku. Ono što me zaprepastilo, iako više ne bi trebalo, jest način kako pojedinci igraju obranu. Posebno na poziciji razigravača. Udaljeni dobar metar ili više od protivnika koji nema baš nikakav pritisak u razvoju igre svoje ekipe. Gnjidić je izašao iz takvog sustava.

A najgore od svega, takav stil igre prenio je na seniorsku karijeru. Ma čak i običnom prijenosu lopte na drugu stranu terena djeluje previše flegmatično, opušteno, kao da je cilj jednostavno – prenijeti loptu i istu predati suigraču. Tu leži problem. Zašto Gnjidić u tom procesu ne razmišlja o kreaciji igre? Trener je pozvao na akciju, zašto Gnjidić ne stvara tu akciju?

REUTERS/Benoit Tessier via Guliver Images
PSIHOLOŠKA PRIPREMA

Hrvatski košarkaši, ma sportaši općenito, odavno su na dispoziciji trebali imati sportske psihologe. Davno je takva vrsta pripreme prestala biti tabu tema. Najbolja svjetska tenisačica Iga Swiatek, s ponosom kaže kako već godinama koristi usluge sportskog psihologa. I da, danas je najbolja. Talent uz psihološku pripremu čini dobitnu kombinaciju.

Možda, da pojedini hrvatski igrači posjeduju takvu pripremu ne bi promašili 13 slobodnih bacanja u ključnoj utakmici, ili Gnjidić četiri u završnici utakmice koju Hrvatska mora pobijediti. Promašivao je i u finalu prvenstva Hrvatske za Cibonu. Nije slučajno.

Da ne bude zabune, ovdje Gnjidića smatram odgovornim samo jednim dijelom. Kao i drugi njegove generacije, mladi Lovro također ovisi o trenerima, odnosno onima koji na njega prenose znanje. Onaj dio za koji ga ipak smatram odgovornim jest nedostatak ambicije, volje da uspije, da postane najbolja verzija sebe.

Ako u takvom naumu može uspjeti pretili čovjek u drugoj fazi života, ili žena koja stvara novi život nakon gotovo dvadeset godina braka, što bi takav izazov trebao predstavljati mladom sportašu u formativnim životnim godinama?

Nije prekasno. Nikada nije prekasno za promjenu.

Komentari

Vaš komentar