Goran u Kući slavnih: A gledao sam ga u crno-bijeloj boji…

Blog 17. srp. 202117:42 > 17:49
Podijeli:
Guliver Images

U ponoć po hrvatskom vremenu, jedan od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti, Goran Ivanišević ulazi tamo gdje je odavno trebao biti, u tenisku Kuću slavnih.

Odrastajući nećkao sam se u kojem sportu preživjeti, u kojem sportu uživati, tenis ili košarka. Bio sam zaluđen hrvatskim Dream Teamom koji su predvodili Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, košarka mi je danas apsolutni broj jedan, kako se kaže ‘basket is life’, ali jedan čovjek me toliko puta pošteno iznervirao da mi je vrlo brzo postao najdraži sportaš za kojeg sam ikada navijao. Goran Ivanišević.

Devedesete su bile vrlo zahtjevne godine ako ste željeli pratiti vrhunski sport, nije bilo kablovske TV, Interneta, EON TV-a ili Sportkluba, vrhunski tenis mogli ste pratiti samo uz glas Miće Dušanovića ili putem smušenog signala Eurosporta. No, nekako je Eurosport postao simbol teniske renesanse, ni sam ne znam koliko sam puta pratio Gorana uz glas legendarnog Davida Mercera.

Jedan od najtežih mečeva koje sam pratio bilo je finale Beča 1997. godine, okršaj s Gregom Rusedskim u kojem je Goran preokrenuo 0:2 u setovima. Da, to je bilo vrijeme kada su se i takvi turniri igrali na tri dobivena seta. Zašto pamtim taj meč? Gledao sam ga u svojoj maloj sobici na svom još manjem crno-bijelom televizoru, imao sam tada 16 godina i to mi je bio doživljaj života. Nedugo nakon meča uzeo sam svoj stari drveni reket (nije tipfeler) i krenuo na obližnju garažu lupati lopticom u zid.

FINALE 2001 – OSTATAK REČENICE NIJE POTREBAN

Naravno, bilo je već do tada daleko većih i važnijih mečeva, ne spominjući namjerno poraze u wimbledonskim finalima.

Gotovo da nema osobe koja ne pamti dan gdje se pronašla kod antologijskog finala 2001. godine. Nije potrebno niti govoriti da je bilo riječ o finalu Wimbledona. Samo FINALE 2001. Svaki Hrvat odmah će znati o čemu se radi.

Kao i mnogi, tada sam ostao bez glasa i živaca, ali nije bilo važno jer Goran je osvojio Wimbledon. Tri dana krvave, neopisive bitke pred najboljom i najluđom publikom koju će Wimbledon ikada doživjeti. Bili su to nogometni navijači, kao i mi putem malih ekrana.

Dvadeset godina kasnije Goran i dalje piše povijest, dio je trenerskog stožera možda i najvećeg tenisača u povijesti Novaka Đokovića s kojim je upravo osvojio još jedan Wimbledon, a sada Goranu ostaje zauvijek otići u tenisku besmrtnost ma što god sutra odluči raditi sa svojim životom.

Goran će od nedjelje biti član teniske Kuće slavnih. Više od toga ne može.

Čestitamo legendo!

Komentari

Vaš komentar