Bikovi plešu: Kukoč, kocka i Knicksi

Saša Živko 5. svi. 20207:51 > 7:52
Podijeli:
Izvor: Jonathan Daniel /Allsport

Peta epizoda Posljednjeg plesa napokon je uključila i Tonija Kukoča, a pobliže smo upoznali iscrpljujući sezonu Michaela Jordana nakon koje je na kraju prvi put otišao u košarkašku mirovinu.

Na sredini smo puta u priči o Michaelu Jordan i Chicago Bullsima tijekom njihovog posljednjeg juriša na naslov prvaka. U petoj epizodi dokumentarnog filma dobili smo priliku vidjeti i nešto o Toniju Kukoču.

BARCELONA ’92 – KUKOČ PROTIV DREAM TEAMA

Ako ste pratili serijal tekstova koji pišem ovih tjedana, sjetit će te se mnogih detalja o odnosu Jerryja Krausea i Michaela Jordana, odnosno Scottieja Pippena. U sredini njihove ‘mržnje’ našao se, ni kriv, ni dužan, Toni Kukoč.

‘Kuki’ je 1990. godine biran kao 29. pick drafta od strane Chicago Bullsa, Jerry Krause je doslovno ‘slinio’ za tada ponajboljim europskim igračem koji je nizao titule prvaka Europe s Jugoplastikom, odnosno Splitom. Nakon domaćeg okruženja, Kukoč je odlučio prolongirati svoju europsku karijeru još tri godine. U tom razdoblju Krause je često putovao u Europu gledajući Kukoča koji je kasnije nosio dres Benettona iz Trevisa s kojim je 1993. godine igrao još jedno europsko finale (poraz od Limogesa). To je bila i posljednja Tonijeva sezona na Starom kontinentu.

Izvor : Richard Mackson / Contributor

Kako je Krause bio zadivljen Kukočem, često je o njemu pričao u američkim medijima, a pune tri godine je pokušavao na sve načine Tonija nagovoriti da napokon obuče dres Bullsa. Dok je Jerry ganjao Kukoča, u Chicagu je raslo nezadovoljstvo kod Pippena i Jordana. Scottie je 1991. godine potpisao sedmogodišnji ugovor vrijedan ‘samo’ 18 milijuna iako je objektivno vrijedio nekoliko desetaka milijuna više, a Michael je očekivano stao na stranu svog prijatelja.

Godine 1992. Bullsi su osvojili drugu uzastopnu titlu prvaka NBA lige, a isto ljeto Amerikanci su okupili najbolju reprezentaciju u povijesti košarke, slavni Dream Team. Ako ste zaboravili tko je nastupao u toj momčadi, redom pišem: Michael Jordan, Scottie Pippen, John Stockton, Karl Malone, Larry Bird, Magic Johnson, Charles Barkley, Patrick Ewing, David Robinson, Chris Mullin, Clyde Drexler i Christian Laetner.

Možda danas niti ne znate tko je bio Christian Laetner. Amerikanci su željeli dovesti jednog sveučilišnog igrača na Olimpijske igre obzirom da su u proteklim izdanjima redovito koristili amaterske igrače, a Laetner je nekoliko mjeseci ranije pogodio jedan od najslavnijih koševa NCAA turnira kada je sa sirenom odveo svoj Duke do Final Foura protiv Kentuckyja. Kasnije su osvojili drugi uzastopni naslov državnog prvaka. Iste godine bio je treći pick drafta (Minnesota).

Dream Team se prošetao do zlatne medalje, a dva puta igrali su protiv Hrvatske. Prva utakmica posebno je bila važna zbog odnosa Jordana i Pippena prema Kukoču. U svlačionici prije utakmice, Michael je suigračima najavio: ‘Toni Kukoč….on je moj i Scottiejev!‘ Tako je i bilo.

Kukoč je bio iznenađen što ga obojica čitavu utakmicu ganjaju po terenu, na koncu je završio sa samo četiri poena. Nakon utakmice Pippen je bio posebno ‘nabrijan’.

Slušam priče kako je bio samo nervozan, ali ako se tako osjećao u ovakvoj utakmici onda niti ne može doći u NBA.’

No, godinama kasnije Pippen je ipak bio nešto blaži: ‘Nije ovdje bila stvar o Toniju, ništa osobno, jednostavno želio sam učiniti sve što sam mogao da Jerry Krause ispadne smiješan.’

Kukoč je u finalu odigrao daleko bolje upisavši 16 poena uz devet asistencija, a tada je dokazao kako se može nositi i s najboljim svjetskim igračima.

Izvor : Lou Capozzola / Contributor

NEW YORK KNICKS

Svako desetljeće ima svoja velika rivalstva, a ono koje je odskakalo u devedesetima ticalo se okršaja Bullsa i Knicksa. U stvarnosti, ono što su Bullsima bili Detroit Pistonsi to su Knicksima bili Bullsi. S distinkcijom, Bullsi su u konačnici srušili s trona Pistonse dok to nije uspjelo s Knicksima. Barem dok je u Chicagu igrao Michael Jordan.

Kakva je to momčad Knicksa zapravo bila…sigurno će se i najokorjeliji navijači kluba iz Velike jabuke s izraženim osjećajima prisjetiti tih dana kada se igrala sjajna košarka u Madison Square Gardenu. Naravno, sve je krenulo od Patricka Ewinga, jednog od najboljih centara u povijesti lige. Poput Charlesa Barkleyja, za afirmaciju njegova zvjezdanog statusa nedostajala je ‘samo’ titula prvaka.

Međutim, Ewing nije bio najomiljeniji Knick. Ta čast pripala je uzbudljivom Johnu Starksu. Njegova se karijera može postaviti u tri faze: prva, dvije godine lutanja prije nego je stigao u New York; druga, osam sjajnih godina u Knicksima; treća, četiri godine lutanja prije nego se zauvijek ostavio košarke.

Starks je bio Ivan američkom Johnu, prepoznatljiv, najdraži susjed, a zvijer na terenu. Bio je u mnogočemu ključan igrač Knicksa, a nažalost previše puta i tragičar. ‘Luda’ glava koštala je Knickse nekoliko puta, a u većini situacija Ewing ga je dovodio u red na svoj specifičan način.

Kako ne spomenuti Charlesa Oakleyja, Anthonyja Masona, Charlesa Smitha, Huberta Davisa, a dio momčadi u playoffu 1993. godine bio je i Doc Rivers. Knicksi su te sezone doveli Bullse do ruba poraza u finalu Istočne konferencije, a nakon što su poveli s 2-0 nešto drugo zabavljalo je medije, Jordanov izlet u Atlantic City. Inače, Michael je protiv Knicksa uvijek bio raspoložen, kroz čitavu karijeru odigrao je 27 utakmica regularne sezone s prosjekom od 32,5 poena po susretu, a u dvanaest playoff utakmica ostao je na 30,6 poena. Često je znao reći kako je najviše volio igrati u Gardenu, a za svoj posljednji nastup 1998. godine odabrao je tenisice s kojima je u osamdesetima i debitirao protiv Knicksa.

KOCKA I NEIZBJEŽAN KRAJ

Gledajući dokumentarac zorno vidimo pod kakvom je medijskom i navijačkom pratnjom čitavo vrijeme bio Jordan. Jedini trenutak gdje može biti sam sa sobom bilo je u hotelskoj sobi, čim je izašao iz hotelskog lifta u redu su stajale horde medija i navijača koji su tražili autogram na majici, lopti ili dresu.

Nakon dva poraza u New Yorku, Jordan je s ocem otputovao u Atlantic City gdje su satima kockali. Povratkom u Chicago, Jordan je ponovno bio u top formi. Bullsi su na koncu prošli u veliko finale poslije šest utakmica.

Naravno, gdje je došao, koji je god intervju odrađivao, pitanje o ovisnosti o kocki bilo je neizbježno. No, to zapravo nije bila stvarno, barem prema samom Jordanu.

Kocka? Mogu se toga ostaviti odmah, nemam s tim problema. No, moj problem je natjecanje, kompetitivnost. Želim pobijediti u svemu što radim,’ govorio je Michael dok smo pratili kako se u svlačionici ponovno kocka na najbanalnije načine, tzv. quarters gdje igrač baca kovanice koje moraju doskočiti na određeni način. Dok su njegovi suigrači odrađivali pripreme za utakmicu, Jordan se igrao kovanicama protiv ljudi iz osiguranja koji su mu često uzimali novac.

Michael je kasnije bio i svjedok na suđenju čovjeku optuženom za pranje novca, ime i nije toliko važno, bitnije jest kako smo kroz suđenje saznali da je dotičnom gospodinu napisao ček od 57 tisuća dolara. Istražiteljima je govorio kako je bilo riječ o posudbi, međutim na sudu je morao reći istinu, a ona je bila takva da je zapravo i očekivana i nimalo šokantna. Riječ je bilo o kockarskom dugu, i to o novcu koji je izgubio okladama na igranje golfa.

Izvor : Walter Iooss Jr. / Contributor

Michaelovo kockanje sve je više podizalo pritisak na njegovim leđima, gledajući kako prolazi kroz sezonu 1992/93. bilo je jasno da je postao iscrpljen od konstantne borbe opravdavajući svoje postupke. Zasigurno nije pomogla niti knjiga poznatog novinara Sama Smitha pod nazivom “Jordanova pravila”, a koja se bavi odnosom Michaela sa svojim suigračima, raznim događajima iza scena. Jordan, a složio se i njegov nekadašnji suigrač Will Perdue, krivio je jednog drugog, činilo se odanog kolegu, Horacea Granta.

Jerry me pozvao su svoju hotelsku sobu, na komadu papira imao je napisanih 25 izjava iz Smithove knjige i ispitivao me tko je mogao izdati svlačionicu i medijima pustiti interne stvari s kojima je upoznat ne pretjerano širok krug ljudi,’ kazao je Phil Jackson.

Grant je sve negirao, međutim zrno sumnje je ostalo. Još jedan razlog u smjeru konačne odluke koja će kasnije u 1993. godini šokirati NBA, ali i sportski svijet. Naravno, riječ o Jordanovom umirovljenju.

Često slušam prijatelje, čitam komentare na raznim portalima, mnogi su uvjereni kako bi Bullsi onemogućili Houston Rocketse da dođu do svoje dvije titule u sredini devedesetih kada je Michael ‘odmarao’, međutim, činjenica jest da je Jordan jednostavno ostao bez energije, odlazak u mirovinu poklopio se sa raznim ružnim događajima u životu, ubojstvom oca prije svega.

Takav, emotivno rastrojeni Jordan bio bi tempirana bomba za Bullse, a sve se na kraju događa s razlogom. Možda najviše za te dvije godine žale New York Knicksi koji su imali priliku otići do vrha bez Jordanovih Bullsa na tom putu, međutim 1994. godine tamo se našao Hakeem Olajuwon.