Gledajući The Last Dance, dokumentarac o Chicago Bullsima, jedna stvar ne može zaobići memoriju i dojam kako je Michael Jordan već u vrlo ranoj fazi karijere pokazao u kakvom će se smjeru ta karijera kretati.

Mnogi dugogodišnji pratitelji NBA lige gotovo će se jednoglasno složiti kako je Michael Jordan tzv. GOAT, odnosno najveći košarkaš koji je ikada zaigrao. Gledajući dokumentarac ‘The Last Dance’ o kojem sam pisao u jednom dijelu, mogli smo vidjeti početke Jordanove karijere, ali ne samo taj aspekt, već i rane godine njegova života u Willmingtonu.

Bio je jedno od petero djece, majka Deloris je radila u banci, a kako sam Michael kaže, otac James bio je zaposlenik poznate tvrtke General Electric. Roditelji su ga od početka gurali prema organiziranom sportu, a kao takav isticao se već u srednjoj školi, ganjala su ga mnogobrojna poznata sveučilišta, a on se u konačnici odlučio pridružiti treneru Deanu Smithu na North Carolini.

Osvojili su titulu državnog prvaka 1982. godine protiv Georgetowna kojeg je predvodio Patrick Ewing čije će Knickse u devedesetima Jordan redovito uništavati.

Povezano

Michael i Bullsi – 'zaplesali' su posljednji put!

Saša Živko

21. tra 2020

Saša Živko

21. tra 2020

Draft priča oko Michaela je poznata, bio je treći izbori 1984. godine od strane Chicago Bullsa koji nisu mogli vjerovati sreći kako su ga uspjeli dobiti. Doduše, tadašnji generalni menadžer Rod Thorn u dokumentarcu je potvrdio, da su Bullsi imali prvi pick, danas ne bi niti gledali ovaj dokumentarni film.

‘Iskreno, svi su tada znali kako će Hakeem Olajuwon biti prvi pick, to uopće nije bilo sporno. Da smo mi bili u situaciji Houston Rocketsa, odabrali bi Hakeema, već je tada bio kompletan igrač.’

Thorn nije bio u krivu. Olajuwon je već u drugoj sezoni odveo Rocketse do velikog finala kada su u šest utakmica poraženi od Boston Celticsa. Nešto manje od deset godina kasnije, ‘The Dream’ će odvesti Houston do dva uzastopna naslova, baš u sezonama kad se Jordan igrao bejzbola.

Michael je, pak, odigrao briljantnu prvu sezonu u Chicagu, bio je suvereno rookie godine, a već su se tada stvarala velika očekivanja u onome što slijedi. Sezona 1985/86. bila je posebno pamtljiva, iako se ne spominje često.

U ljeto 1985. godine Bullsi su doveli Johna Paxsona, a nešto kasnije tradeom su se riješili Charlesa Oakleyja koji je bio u sjajnim odnosima s Jordanom, bio je njegov zaštitnik u doba NBA lige kada su teški prekršaji i tučnjave na terenu bile svakodnevnica. Rano u sezoni Michael je pretrpio ozljedu, prvi put u mladoj karijeri, računamo i srednju školu te sveučilište, bilo je jasno kako će propustiti dobar dio sezone. Bilo je riječ o lomu stopala.

Jordan je sam priznao kako je u tim trenucima imao depresivne misli.

‘Samo sam tamo sjedio na klupi i gledao u prazninu, prvi put u životu suočio sam se s takvom situacijom,’ iskreno je kazao Jordan.

Spas je stigao ponovno na njegovoj North Carolini. Michael je zamolio tada novog generalnog menadžera Bullsa, Jerryja Krausea, da rehabilitaciju provede u poznatom okruženju. Vratio se u Willmington i tamo napredovao munjevito.

‘Počeo sam polagano, svaki dan prolaziti kroz uobičajene vježbe, osjećao sam se sve bolje, zatim sam počeo igrati košarku, najprije jedan na jedan, pa tri na tri, a nedugo zatim i pet na pet,’ govori Jordan.

Vratio se u Chicago, a tamo su svi na čelu s Krauseom ostali šokirani, ‘pa je li moguće da je trenirao bez naše dozvole???’, upitali su se klupski dužnosnici. Krause je već tada pokazao razinu svog ega o čemu sam pisao u TEKSTU. Zabranio je Jordanu igru, a i treniranje, na koncu Michael je želio pregovarati, a vodstvo kluba napokon je posustalo, omogućili su mu igru, ali samo sedam minuta po poluvremenu, niti sekundu više!

Odjednom, Jordan je uz čak limitirane minute podigao Bullse iz letargije. To je zapravo zabrinulo Krausea koji je sezonu, pošto već u većem dijelu ne može računati na svog najboljeg igrača, odlučio ‘tankirati’ kako bi osigurao visok pick na draftu. Jordanu se ta ideja nije nimalo svidjela i odjednom je počeo prkositi. Bullsi su počeli pobjeđivati, a Michael je izgledao sve bolje.

Početkom travnja igrana je utakmica protiv Indiana Pacersa, ključna za ulazak u doigravanje. Krause je bio toliko ‘nabrijan’ da je tadašnjem treneru Stanu Albecku zaprijetio: ‘Ako Jordan igra jednu milisekundu duže od 14 minuta, dobit ćeš otkaz na licu mjesta!‘

Jasno, Albeck nije želio riskirati. Jordan je igrao manje nego što je čak planirano, ali je ponovno bio fantastičan. Kada se utakmica odlučivala igrala se posljednja minuta, Jordan je ispunio kvotu što se tiče minutaže i Albeck ga je posjeo na klubu, a Michael je praktički molio da ga pusti u igru. Trener je bojažljivo odgovorio: ‘Michael, ne želim izgubiti posao!‘

Jordan je ostao na klupi, a priča je završena najbolje moguće, mladi John Paxson zabio je pobjednički koš. Zanimljivo, Jordanova i Paxsonova sudbina će se ponovno spojiti na sličan, ali puno važniji način. Dojučerašnji predsjednik košarkaških operacija Bullsa pogodio je pobjednički koš za titulu protiv Phoenix Sunsa. Koš koji mu je obilježio karijeru.

Bullsi su na nevjerojatan način ušli u playoff, zauzeli su poziciju osmog nositelja na Istoku i to s omjerom 30-52. Danas je gotovo nezamislivo da ekipa s tako lošim omjerom može igrati u doigravanju.

Nevjerojatno zvuči Jordanova statistika te sezone. Odigrao je samo 18 utakmica, najmanje u karijeri, na terenu je ukupno gledajući provodio 25 prosječnih minuta (najmanje u karijeri), a postizao je 22 poena po utakmici.

U doigravanju tog proljeća Boston je sredio Bullse s 3-0, međutim Jordan je bio senzacionalan. Već u prvoj utakmici je utrpao 49 poena, a u drugoj 63 što je i dan danas rekord za jednu playoff utakmicu u povijesti lige. Nakon tog dvoboja Larry Bird je izrekao slavnu izjavu.

‘Danas je Bog bio je odjeven u Michaela Jordana.’

Jordan će, naravno, zenit karijere doseći u devedesetima, međutim i u ranijem desetljeću, odnosno u nešto više od pola istog obzirom da je draftiran 1984. godine, stvorio je ime kao najbolji igrač na svijetu, malo tko u ligi u to je sumnjao. Kada je oko njega konačno stvorena dovoljno dobra momčad više ga nitko nije mogao zaustaviti u ‘osvajanju’ titule najboljeg igrača koji je ikada trčao košarkaškim terenima.