Donosimo vam novi blog našeg letećeg reportera Nevena Cvijanovića

Kriza je opasno udarila. Ustao sam na lijevu nogu (kao svako drugo jutro, rekla bi moja žena) i otišao obaviti jutarnje rituale. Otkad su ljudi popizdili i pokupili sav tariguz više mi niti prvo listanje portala na zahodskoj školjci ne predstavlja toliko zadovoljstvo. Kao kad si pobjegao iz škole i zajebavaš se s društvom, ali znaš da ćeš doći kući i da će te stara nalemati k’o majmuna. Ili kad zarondaš s ekipom s posla poslije ručka, a znaš da u nekom trenutku moraš napustiti društvo koje se tek zagrijanva i otići po dijete u vrtić. Tako se i u ovom slučaju teško opustiti i obaviti posao znajući da na kraju moraš riješiti i onaj neugodan dio kojega odgađaš.

Povezano

Oj Korono, tko će te dočekat' više!

Neven Cvijanović

16. ožu 2020

Neven Cvijanović

16. ožu 2020

Dođe mi da radije upotrijebim dvije novčanice od pet funti ili jednu stranicu iz kakve ženine knjige umjesto prokletog toaletnog papira. Na kraju sam se odlučio za ovu drugu varijantu, ona i tako te knjige žvače godinama, pod izlikom da nema vremena. Časopisi i knjige koje se čitaju na zahodu stoje u nekavom ormariću od ratana, koji je gotovo na dohvat ruke. Ovo “gotovo” znači da sam stoka debela koja se skoro prevrnula protežući se da dohvatim najbližu na kojoj je velikim bijelim slovima na nekakvoj crvenkastoj podlozi pisalo “Marquez”. Sudbina se samnom dobro zajebava, jer izvukao sam knjigu “Ljubav u doba kolere”. Oprosti Gabriele, ali jebiga, bilješku o piscu i onako nitko ne čita. Bolje da su izdali knjigu sa stranicama od tariguza koja bi se zvala “Sranje u doba korone”. Upotreba nakon čitanja ugodna i bezbolna, a ne kao ovaj Marquez. Jesam li već spomenuo da se ljudska rasa ovih dana definitivno svrstala na najnižu stepenicu razvoja u usporedbi sa svim nam znanim životinjskim vrstama?!

Riješio sam se jutarnje muke i “prelistao” portale koji se svim silama trude dočarati kako je današnji dan puno gori od jučerašnjeg, a jučerašnji je bio očajan. Nakon toga odlučio sam se opusiti uz nešto sporta. Naravno, ništa uživo, već neke crtice iz povijesti. Malo brljam po nekim utakmicama na you tube-u; Dinamo iz ‘82, Hrvatska iz ‘98, po odem malo dalje, na Jugoslaviju iz ‘90, prisjetim se i Delićevog Radanovića i “Ljudi moji, je li to moguće”, pa onda malo tenisa starih majstora – McEnroe i Borg, Boba Živojinović jede sendvič u Melbourneu, Goran plače nakon pobjede protiv Raftera… svašta nešto, u laganom tonu. Iskreno, malo sam škicnuo i prošlogodišnji Wimbledon, gledam naše izvještaje i sve sam nešto jadan i sjetan. Hoćemo li ove godine ponovno u London? Iz ove perspektive ne izgleda dobro, ali nikad ne znaš, sve se može prilično brzo promijeniti. Nadam se da zaista i hoće! Sport je stao, igrači i treneri su u “sleep” modu. To nije nikako prirodno stanje u doba godine kad bi trebali biti na vrhuncu.

Čuo sam se sinoć sa Slavenom Bilićem, koji baš poput svih nas jedva čeka da se završi ova agonija. Kaže kako su do jučer svaki dan trenirali kao da se ništa ne događa, ali s promjenom stava britanske vlade i njihovi su treninzi naprasno okončani. Nada se Slaven da će se prvenstvo nastaviti i kaže da sad, s odgodom Eura, za to ima dovoljno prostora. Mislim da su to i napravili da bi se nacionalna prvenstva mogla dovršiti. Jasno, ja ne bih imao ništa protiv onog prijedloga da se nas i nakon ovakve nedovršene sezone prebaci u Premier ligu, ali niti to nije u potpunosti fer rješenje.

Danas sam kontaktirao i “našeg čovjeka u Premierligi”, popularnog Đuru (kako smo ga nazvali radi njegove zaštite, jer on je naša krtica). Nema nikakve nove informacije, ali znakovito je da oni još uvijek nisu raspustili tvrtku, odnosno da se u punom sastavu pripremaju kao da sezona ide dalje. Iako nisam vjernik večeras ću se pomoliti dragom Bogu i Svetoj Mariji Bistričkoj. Izmolit ću tri očenaša i dvije zdravo Marije, te ću, ako se prvenstvo nastavi, zapaliti svijeću na Kamenitim vratima! Pomozi Bože! Evo, pred svima javno to kažem, spalila me munja nebeska!

Moram sad ići, pita žena što joj se dogodilo s knjigom… jebla je kolera, to ionako više nije “in”…