Argentina gostuje u finalu DC-a u Zagrebu u Areni, a gledajući kako se skupljaju njihovi navijači i vodeći se onime kakva ih strast gura, malo se i plašimo da će "atmosferu" više doživjeti del Potro i Delbonis, a manje Čilić i Karlović.

Osim što se u finalu sastaju dvije moćne zemlje teniskog svijeta, trebali bi svjedočiti još jednoj bitki, ona na tribinama. I dok je Hrvatsku malo popustio onaj navijački zanos 90ih, u Argentini s tim nemaju problema. Dapače. Vjerojatno ne postoji zemlja čiji navijači su prepoznatljiviji u svijetu, ne samo zbog obilježja, već zbog strasti koji prenose na teren. Tko sve navija? Apsolutno svi! Ako je na stadionu 40 000 gledatelja, svi do jednog će pjevati i bodriti svoju zemlju ili klub. Tu nema iznimke, to je jednostavno tako. Otprilike kao na koncertu omiljenog benda, svi pjevaju u glas i štimung je nestvaran. Nema sumnje da će hrvatski navijači biti nadglasani. Na kraju krajeva Argentinci su u Riju domaćina činili smiješnim, ako govorimo u kontekstu bodrenja svoje reprezentacije.

Espectacular lo del público ayer!! Piel de gallina!! Gracias a todos. Una pena habernos quedado tan cerquita. ???? pic.twitter.com/YPbUMUePV8

— Manu Ginobili (@manuginobili) August 12, 2016

Zašto je tako? – Teško je reći. Kao što naslov i kaže “to je osjećaj i nemogu prestati”. Ono što se može primijetiti kod svakog žitelja Argentine je nevjerojatna ljubav i želja za tom zemljom. Priča koja vrlo dobro ilustrira taj fenomen leži i u njihovim slavnim ličnostima, uglavnom sportašima, koji rijetko kad ostaju živjeti vani. Sve se vrate Argentinu, ili gotovo svi. Ima nešto neodoljivo privlačno i snažno, povezanost koja se ne može mjeriti s ničim, i tako oni funkcioniraju. Na svakom koraku, svakom licu, siromašnom ili bogatom, primjećuje se jedan zanos, želja za životom i jednostavno sreća. Neznam kako to drugačije opisati. Ta se sreća pak u nekom svom najizvornijem i eksplicitnijem obliku javlja na stadionima i dvoranama kada sudjeluju Argentinci. Klubovi ili nacija, svejedno. Njih 3500 će doći iz Buenos Airesa u Marrakech podržati San Lorenzo, neće im biti problem u tisućama navaliti na mjesta gdje ima sporta i gdje treba bodriti svoje. Pa kvragu, jedan Diego Maradona je došao u Zagreb, jedan od najvećih ikada, a sigurno nije došao zbog Adventa, koliko god se Zagrepčani njim ponosili, i to s pravom. Dolazak Maradone u Zagreb je otprilike kao kad bi Michael Jordan došao bodriti Isnera i Socka, ili tu negdje. Dakle prilično nezamislivo u tuđim okvirima.

 No da ne odlutamo previše, atmosfera u Areni bi trebala biti čarobna, a voljeli bismo da tome pridonesu i hrvatski navijači, koji su također prepoznati diljem svijeta kao jedni od najvatrenijih i najponosnijih. Kako je Napoleon rekao, dajte mi 100 000 Hrvata i osvojit ću svijet. Neće ih biti toliko, bit će ih puno manje. Ali riječima Borisa Beckera od prije 20ak godina, nije mi jasno kako 10 Hrvata može nadglasati 10 000 Nijemaca. To je ono što danas treba Čiliću i Karloviću, a sutra Dodigu i Škugoru. Ono što je godinama pratilo našeg velikog ambasadora Gorana Ivaniševića. Taj elan, predanost, želja da te se čuje. To je nešto što se u nama izgubilo zadnjih godina, a baš tu su Argentinci jaki. Njih je taj duh nosio od početaka, i sigurno će tako biti do kraja.