Rat generala

Hrvatska 25. tra 202212:00 > 26. tra 2022 10:57 1 komentar
Guliver Images

Hrvatski nogomet zakoračio je u četvrto desetljeće, no nažalost i dalje ima puno stvari koje ne pripadaju zelenom travnjaku. Kroz aktere i događaje prisjetiti ćemo se kako se gradila Hrvatska nogometna liga, što je sve proživjela i koliko smo, ako uopće jesmo, nešto naučili.

Sport Klub

I u jeku najveće agresije na Hrvatsku vodeći ljudi ove države nisu željeli da se ‘bubamara’, nekoć smo tako zvali nogometnu loptu, jer drugačijih nije niti bilo – obavezno održi. Natjecanje je započelo 28. veljače 1992. godine utakmicom HAŠK-Građanski – Cibalia 2:0, a završilo je već 13. lipnja iste godine. Prvi prvak bio je splitski Hajduk. Iako je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman imao puno ozbiljinijeg posla – vođenje obrambenog rata i paralelno vođenje ekonomske pretvorbe, za koju znamo kako je završila, imao je vremena i za nogomet. I jedna od prvih stvari koju je naredio da se napravi bila je promjena imena Dinamo, što je izazvalo bunt navijača, ali i hrvatskih branitelja koji su plave dresove, šalove i kape zamijenili maskirnim odorama. I tu je počeo Tuđmanov dio puta što se sporta tiče.

U prvom nastavku koji sam nazvao ‘Rat general’ pokušati ću vam otkriti koliko je zapravo politika od prvog dana upletena u nogomet i u sport. I u tim ratnim godinama, ljudi koji su bili i te kako involvirani u Domovinski rat u nogometu su tražili svoj interes. Ivica Perković, u bivšoj državi nogometni sudac, kasnije aktivni branitelj (više puta i ranjavan) nagovorio je brigadira HV Stjepana Spajića da preuzmu NK Novi Zagreb sa sjedištem u Sigetu. Nešto kasnije, general Đuro Dečak, koji je nažalost nedavno preminuo, ali koji je puno više bavio s aktivnim ratnim pitanjima od Spajića, počeo se brinuti za nogometni klub Mladost iz Suhopolja, mjestašca pokraj Virovitice. I tako dok ih je rat spajao, nogomet, odnosno sve što se događalo oko borbe za ulazak u Prvu HNL uspjelo ih je razdvojiti.

Blaž Baka Slišković, jedan od najvećih veznih igrača koje sam vidio s ovih prostora bio je na zalasku svoje karijere. Završavao je priču u Pescari, a kako su ljudi bliski tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku poznavali Baku došlo je do kontakta i razgovora Spajića sa proslvaljenim nogometašem.

“Sjećam se da su Pescari željeli da ostanem igrati, ali mali nogomet. Nudili su znatno bolje uvjete od Spjaića. No, meni se dopao taj njegov entuzijazam, ta strast za nogometom i vizija da želi da Hrvatski dragovoljac jednog dana nastupu u Prvoj HNL. Poznavao sam i dosta igrača i taj dolazak u Zagreb mi se učinio kao zgodna stvar. No, neću reći, uvjeti u tim trenucima su bili korektni, za nekolicinu najboljih igrača novac nije bio u pitanju. I što je važno za reći sve ono što je dogovoreno na koncu je bilo i isplaćeno”, prepričao nam je Blaž Slišković.

Imago Aleksandar Djorovic

I u Suhoplju se zakotrljala slična priča. Doduše, nije bilo toliko bivših nogometnih ikona, ali imenu Mladost, u nekih bivših vremena zvao se Partizan, dodano je i 127. Naime baština je to 127. brigade Hrvatske vojske iz Virovitice. Alen Mrzlečki, koji je zajedno s nekolicinom nogometaša iz Bjelovara (Lalić, P. Bošnjak…) stigao u Suhopolje prisjeća se sastanaka sa Đurom Dečakom.

“Nije on često dolazio na te sastanke, samo kada je bilo nešto važno. I samo je znao reći vi to i to morate napraviti. Sjećam ga se da je bio malo strog, ali uglavnom odlučan. Znalo se da postoji jasan cilj – a to je plasman u Prvu HNL.”

Prva B liga osnovana je ‘preko noći’. Čelni ljudi hrvatskog nogometa nisu tada žurili da dva još uvijek mala kluba Mladost 127. i H. dragovoljac odmah kao pobjednici drugoligaških natjecanja uđu u elitni razred. I tu Dečakovi i Spajićevi apetiti nisu prestajali, počeo je doslovno ‘Rat generala’.

Super iskusni Tonko Vukušić s jedne strane, one suhopoljske i Branko Tucak, nekadašnji nogometaš Dinama i Zagreba i relativno mladi trener s druge strane. Bilo je odmah vidljivo da se razvilo novo rivalstvo i da je riječ o dvije najbolje momčadi.

“U prvom djelu sezone smo došli u Siget, sjećam se da ste upravo vi za Večernji list pisali tu utakmicu. Odigrali smo sjajno, jedan sam gol zabio i već tada smo pokazali da smo spremni za prvo mjesto, a vi ste nas obasipali hvalospjevima”, priča nam Mrzlečki.

Bilo je 3:0 za Mladost, na klupi Dragovoljca sjedio je Rajko Magić, koji u nastavku sezone više nije bio na klupi Sigećana.

Napetosti su rasle iz tjedna u tjedan, a kulminacija je stigla u rano proljeće. Dvoboj je bio na rasporedu 25. veljače 1996. godine. Sudac utakmice bio je tada već čuveni Mateo Beusan, isti onaj koji je BBB potjerao s tribine u Banja Luci još u nogometnom prvenstvu Jugoslavije. Ne pamti se u povijesti ovog kraja da je vladalo toliko zanimanje za jedan skup, kamoli sportski, kao za derbi nogometni susret između Mladosti 127. i Hrvatskog gragovoljca. Nekoliko dana prije povijesnog susreta završene su sve pripremne radnje. Namještene su nadograđene klupske prostorije, završene su dograđene tribine. Šteta što vrijeme nije dozvolilo da budu završene tribine i s druge strane. Načinjene su platforme za direktan TV prijenos, prvi prijenos nekog događaja u ovom kraju.

“Dan prije utakmice palo je dosta snijega. Nismo znali što ćemo, pokušali smo sve to očistiti sami, ali nije bilo nikakve šanse. Nije nam preostalo ništa drugo nego pozvati vojsku u pomoć. Uz puno muke uspijeli smo maknuti snijeg s terena, pripremiti ga nekako za utakmicu “, izjavio je Pavao Fett, dugogodišnji član uprave Mladosti 127. u tadašnjem lokalnom tjednom listu.

Mladosti je trebao bod, Dragovoljcu pobjeda. Sve je bilo poprilično jasno. Dragovoljac je poveo, a Musa je imao veliku šansu kada ga je idealno poslužio Slišković.  Dragovoljac je nakon toga bio kažnjen.  Petar Bošnjak je zabio za 1:1, a  Mladostaši su sa svojim trenerom Tonkom Vukušićem otišli u susret razdraganoj publici. Nakon svega, slavlje može početi – (iz arhive Virovitičkog lista, 1. ožujak 1996.).

E, tu zapravo dolazimo do raspleta.

“Sjećam se, dobili smo nekoliko dana slobodno, otišao sam kući i malo dulje spavao. Mama me došla probuditi, a ja još onako snen čuo sam na vijestima da se NK Hrvatski dragovoljac žalio na našu utakmica, a razlog je zbog toga što sam ja imao tri žuta kartona, pa kao takav nisam mogao biti u zapisiniku te utakmice. Protrljao sam oči i ostao u šoku”, pojašnjava nam Alen Mrzlečki.

Nakon dvoboja Hrvatski dragovoljac je uložio žalbu u kojoj stoji kako spomenuti Mrzlečki, koji je do tada već odigrao petnaest utakmica u Prvoj B ligi za Mladost, nije imao pravo nastupa. U ‘Glasniku Hrvatskog nogometnog saveza’ uistinu nije stajalo njegovo ime, nije to bila pogreška suhopoljskog kluba, nego nekoga iznad njih, točnije Nogometnog saveza Virovitičko–podravske županije.

Đuro Dečak nije to prihvatio, Spajić je posebno kroz medije vukao tu priču. Svjestan da bi sav uloženi novac propao pokušao je na sve načine ishoditti poništavanje suhopoljske utakmice. I država je – odlučila. U tadašnjem sjedištu Hrvatskog olimpijskog odbora u Haulikovoj ulici, tadašnji predsjednik HOO-a Anton Vrdoljak dočekao je predstavnike zainteresiranih strana. Jedan od članova delegacije u toj sobi bio je i Ivan Turudić, danas sudac Visokog kaznenog suda u Zagrebu, bivši predsjednik Županijskog suda u Zagrebu.

“Zdravko Grbac kao direktor i ja bili smo sa jedne strane stola, a Spajić i Ivan Cvjetković mislim, nemojte me držati za riječ s druge strane. I to je natezanje i čitanje pravila trajalo jako dugo. U jednom trenutku se Vrdoljak malo odmaknuo, nazvao telefonom, da se brzo vratio. Rekao je da je predsjednik dr. Franjo Tuđman odlučio da se odigra ‘majstorica’. Nismo to mogli odmah prihvatiti, iako smo bili svjesno da protiv ove odluke nećemo imati manevarski prostor”, ispričao nam je Ivan Turudić s ove distance od više od dva i pol desetljeća.

Varaždin, 10. ožujka 1996. Na tribinama lijepe ‘bonbonjere’ 7000 gledatelja, autobusi su pristizali sa svih strana. To je bio odlučni boj, tko će u Ligu za prvaka, a tko će u Ligu 8. Napetosti su bile velike, opet je sudio Beusan. Jedini pogodak na utakmici postigao je Predrag Jurić, slavio je ovoga puta Hrvatski dragovoljac, a Mladost 127. je kroz Ligu 8 ušla u Prvu HNL.

“Bilo je to burno razdoblje, nama igračima je jedino bilo važno da igramo, pobjeđujemo i naravno zaradimo svoju plaću. No, iskreno, nakon tog Suhopolja i Varaždina ostao je taj neki gorak okus. I ne volim se toga baš prisjetiti”, rekao je Blaž Slišković.

Na koncu me zanimalo i mišljenje Ivana Turudića, koji je nakon tog događaja počeo baviti svojom strukom. Naravno, o njemu i njegovoj karijeri neću na ovome mjestu.

“Taj događaj u Haulikovoj je zapravo bio najava što će se sve kasnije događati u hrvatskom nogometu. I koliko ga je zapravo nemoguće odvojiti od politike.”

Nažalost, bio je to samo početak…

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare