Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. lipnja. Do petka donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

Otto idi Otto – skandirali su navijači Hrvatske na Šubićevcu, nakon prijateljske utakmice 9. veljače 2003. godine koju su Hrvatska i Makedonija odigrale 2:2.

“Kaj mi viču, pa meni trebaju još dva igrača” – branio se Otto, nakon što je izrotiraio ‘sto’ igrača u svom ciklusu. Dobro, moramo mu malo stati u obranu, jer je došao na izborničku klubu nakon što je sa scene sišla generacija Vatrenih. A neki novi klinci nisu bili još na tragu tako jake i moćne momčadi.

Remi, pa poraz, pa nova prijetnja da Hrvatska ne nastupi na završnici Eura 2004. godine. No, tada je na scenu stupio tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković. Naime, svojim vezema je uspio doći do Dade Prše, tada napadača Monaca, koji je iz dresa Pazinke na startu HNL-a otišao u Francusku. Bila je to iz jedna osjetljiva operacija, a ja sam se u tom trenutku uspio ‘upecati’ u jednu od svojih najvećih novinarskih pogrešaka. Odnosno – procjena. Naime, napisao sam kolumnu zašto Pršo, a ne Balaban, koji je igrao u jako dobroj formi. Ali, tako je to kada čovjek ne provjeri, ne bude dovoljno informiran.

Pršo je dobio poziv za dvoboj protiv Belgije u Maksimiru. Sjedio sam na maloj trošnoj klupici trening travnjaka u Čatežu, a ispred nas je istrčao visoki, mršavi, s krivim nogometa i repićem na svoj prvi trening kao hrvatski reprezentativac. Sat i pol kasnije u svojoj sam bilježnici napisao – kako god završi ova priča, Hrvatska je dobila napadača. Zabio je u debiju, pa je zabio u Ljubljanji u dodatnim kvalifikacijama protiv Slovenije. Spasio je Oteku glavu, a Vatrene nakon osam godina odveo na Euro. Tri puta je zaredom bio “Nogometaš godine” u izboru Večernjeg lista, a iz jednog strogo profesionalnog odnosa – novinar i nogometaš na koncu se rodilo prijateljstvo. To je čovjek pun osobnosti, otvorenog srca i kako ja volim reći – ispravnog karaktera.

No, nisam samo ja napravio gaf u tom ciklusu. Sjećam se da je Zorislav Srebrić, tada glavni tajnik HNS-a i glavni operativac otišao u Portugal pronaći kamp u kojem će naša reprezentacija živjeti za vrijeme Eura. No, on je kamp gledao u zimi, kada je temperatura bila oko 7-8 stupnjeva, u potpunoj osami, nekih 40 minuta od Lisabona, a zvao se St. Justa u mjestašcu Cuceu. Za razliku od Hrvatske koja je otišla u unutrašnjost, u saharu kako smo je mi zvali, jer je temperatura bila oko 35 stupnjeva, Francuzi su na primjer bili na Atlantiku, gdje je bilo i zraka i vjetra, što svakako nije dodatno izvlačilo snagu iz igrača. I nije u gradiću Cuceu bila problem samo vrućina i spoznaja što je prvo drvo bilo osam kilometara od kampa, nego što igrači nisu mogli nikamo prošetati, nije bilo kafića u blizini. Živjeli su tih 20 dana po 24 sata u klimatiziranom prostoru. Po priznanju igrača i novinara, bio je to najgori mogući izbor i kamp iz noćne more.

Francuzi i Englezi su gotovo na svakom turniru u krugu favorita, Švicarska tada nije bila toliko jaka kao kasnije. Dva remija i poraz protiv Engleza poslali su Vatrene nakon prvog kruga doma. Dakle 1996. Euro – četvrtfinale, 1998. – SP bronca, 2002. – SP ispadnanje u skupini. Teško je bilo za očekivati da će Hrvatska stalno biti u vrhu, ali ruku na srce ovo je bila najslabija Hrvatska od osamostaljenja do danas.

A da prvenstvo posebno upmatimo pobrinuo se jedan, ali pravi Otto. Nekadašnji bek Kaiserslauterna, koji nije dogurao do reprezentacije, preuzeo je kao izbornik Grke 2001. godine. Vodio je Werder s kojim je osvojio i dvije Bundeslige, pa Bayern, a onda i Kaiserslautern. Stigao je u Portugal, kao jedan od autsajdera, reprezentacija kojoj nitko nije davao ni minimalne izglede da prođe skupinu u kojoj su još bili Portugal, Španjolska i Rusija. Šok na startu, Portugal koji je bio spreman za naslov je izgubio od Grka, a Rehhagel je još jedan bod osvojio protiv Španjolske.

U četvrtfinalu Grčka ruši Francusku 1:0, nakon toga Češku u produžetku istim rezultatom. Stigala je i ta nedjelja, dan finala. Sjećam se da sam na stadion Luz stigao nekoliko sati ranije, sjedio i press centru i gledao cjelodnevni prijenos. Momčad je bila smještena u kampu nadomak Lisabona, a navijači su svakom metru puta mahali, na nekim djelovima u općoj euforiji i zastavljali autobus. Svi su već slavili, a ostalo je još jedan korak. No, Angelos Charisteas, koji je fantastično odigrao turnir i zabio sve golove u 57. minuti je zabio i najvažniji gol svoje karijere. Portugal je plakao, a ovo je bila veća senzacija i od Danske 1992. godine. Pragmatičan, negledljiv, ali nogomet dovoljan za zlato.

Tako su svi nogometni Bogovi pali na tjeme, a na Akropolu su europsku titulu donijeli: Nikopolifis, Seitaridis, Kapsis, Dellas, Fyssas, Katsouranis, Zagorakis, Basinas, Giannakopoulos, Charisteas, Vryzas, Klupa: Chalkias, Venetidis, Papadopulos, Dabizas, Tsiartas, Kafes, Georgiadis, Goumas, Lakis.

U sljedećem nastavku obrađujemo 2008. godinu, a naslov je “Jutro u Bad Tatdsmanndorfu”