Kako je Pršo sačuvao “Herr Otta”

Igor Flak 27. svi 202017:59 > 13. pro 2020 19:51
Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images

Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Bio je ponedjeljak, posljednji tjedan mjeseca ožujka 2003. godine. Otto Barić je ‘glavu’ već imao na panju, mediji su mu već pripremili “Auf Wiedersehen”, nakon što je Hrvatska kvalifikacije za Euro otvorila remijem protiv Estonije u Osijeku i porazom protiv Bugarske u Sofiji. Sjedio sam s kolegom Brankom Stipkovićem na maloj trošnoj klupici trening travnjaka u Čatežu, a ispred nas je istrčao visoki, mršavi, s krivim nogometa i repićem. Nekoliko dana ranije nadobudno sam napisao: Zašto je Barić odabrao Pršu, a ne Balabana, koji je već zabio neke važne golove za reprezentaciju. Rekao je to i Ćiro Blažević, zvali su ljudi u redakciju i prosvjedovali. Sat i pol kasnije u svojoj sam bilježnici napisao – kako god završi ova priča, Hrvatska je dobila napadača.

Naravno, bila je to kao i mnogoput novinarska akrobacija s nepoznatim svršetkom. Otto Barić me pred 50 novinara pitao; dečec, za koji ti list pišeš? Drugi dan je Tomislav Židak stao u obranu kolege: Gospon Otto, to je dječak tužnog lica, ali velikog dnevnika. Nisam to omalovažavanje gospon Ottu uzeo za zlo, ionako je puno teže u tim trenucima bilo Bariću. No, u tom trenutku je mogao biti do kraja ere zahvalan Vlatku Markoviću. Dado Pršo, tada napadač Monaca u debitantskom nastupu za Hrvatsku postigao je pogodak u 53. minuti, a svi na stadionu, ali i u novinarskoj loži bili su oduševljeni Pršinom predstavom. Kao novinar Večernjeg lista i voditelj tradicionalne akcije “Nogometaš godine” s Dadom sam počeo surađivati konkretnije u trenutku kada ga je žiri sastavljen od bivših reprezentativaca izabrao za najboljeg igrača u izboru Večernjeg lista za 2003. godinu. A upravo taj studeni mjesec 2003. godine možda je i najbolji u cijeloj Dadinoj karijeri. Naime, 5. studenoga u utakmici Lige prvaka Monaco je sa 8:3 pobijedio Deportivo iz La Corugne, a Pršo je postigao četiri pogotka. Četrnaest dana kasnije u Ljubljani je u dresu Hrvatske golom srušio Sloveniju i Hrvatsku odveo na Euro 2004.

– Ovom nagradom ispunio sam dio svojih nogometnih snova. Ovu 2003. godinu nikada neću zaboraviti, a kada bi sljedeća bila i malo slabija, bio bih presretan – zaključio je tada Dado Pršo.

U sljedeće tri godine stigao je “hat-trick” u tom izboru, a on je postao i ljubimac medija, navijača. I kada bi se radila neka lista najboljih napadača od 1990. godine u kockastom dresu, uz nedodirljivog Šukera, maestralnog Eduarda, neumornog Mandžukića, nedvojbeno je Pršo u društvu važnih napadača u povijesti svjetskog doprvaka.Kada pričamo o Dadinoj klupskoj karijeri onda su svakako 2000. i 2004. posebne godine. Te 2000. osvojili su naslov prvaka, a u 27 dvoboja Dado je zabio četiri gola. Te 2004. Monaco je igrao u finalu Lige prvaka (26. svibnja u Gelsenkirchenu izgubio od Porta 3:0). No posebno je zanimljivo spomenuti da je Monaco izbacio Real, pa Chelsea. Pršo je bio strijelac prvog pogotka u polufinalu protiv Chelsea. U Glasgow Rangersu je postao ikona. U 94 je ligaških susreta za Rangers zabio 31 gol. Sjećam se njegovog oproštaja, sjedio sam na zapadnoj tribini Ibrox, a Dado je na štakama izašao pred razdragane navijače. Naime, u trenutku kada sam poletio iz Zagreba Dado je bio u konkurenciji za utakmicu. Kada sam sletio u Glasgow on je već bio na štakama. Popucali su mu ligamenti lijevog skočnog zgloba

.- Kada se okrenem iza sebe jedino za čim žalim je finale Lige prvaka. Imao sam turbulentan život, mnogi mi nisu vjerovali, bilo je teško igrati u četvrtom razredu francuskog nogometa. Ali moja supruga Carol me spasila. Povukao me taj njezin optimizam, sve nakon toga je zapravo u nogometnom smislu bila bajka.

Svojedobno sam ga pitao što je to potrebno da netko postane veliki igrač? – Karakter je najvažniji. Kada se spoji s talentom, onda je to Messi, Neymar ili Ronaldo.Jedno nije dovoljno. Za mene je to definitivno karakter – zaključio je Dado Pršo, majstor kojem smo se divili.Iz jednog strogo profesionalnog odnosa – novinar i nogometaš na koncu se rodilo prijateljstvo. To je čovjek pun osobnosti, otvorenog srca i kako ja volim reći – ispravnog karaktera.