Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Na današnji dan prije sedam godina Hajduk je osvojio svoj posljednji trofej. U prvoj utakmici Hajduk je bio bolji od Lokomotive 2:1, u uzvratu u Maksimiru dvoboj je završio 3:3 i Rabuzinovo sunce je otišlo u Split. Kažu da je sedam nesretan broj. Sedma godina braka kažu da je uglavnom prijelomna ili kobna. Za Hajduk ništa neće značiti ova godina. Naime, iz Kupa su ispali, a u nastavku prvenstva mogu tek dohvatiti drugo mjesto, koje doduše vodi u prvo pretkolo Lige prvaka.

Iz djetinjstva Hajduk je za mene član velike četvorke, u tinejdžerskim godinama kao veliki rival, a u ovih tridesetak godina novinarske karijere klub od posebnog značaja i interesa. Ni kraljevi, ni carevi, ni raznorazne države, nikakvi lupeži neće nam uzet naš Ajduk! Riječi su to iz Smojina Velog mista, nešto urezano u splitskoga čovika i njegov mentalitet, eto, više od jednog stoljeća. “Hajduk živi vječno” mitska je krilatica Splićana i Torcide, bezrezervna ljubav, koja je nekom tko se tamo nije rodio prilično nadrealna i teško dokučiva. Kada maknemo mit, povijest, onda postoji samo realan trenutak, a on će prilično izravno i bolno glasiti ovako: Hajdukova sezona zapravo traje kraće od turističke sezone.Slike Hajdukovih ljeta su iste. Najprije Ultra uništi teren do kraja, potom stignu jedva dvije ili tri mitske utakmice oko kojih se ponovno ujedine svi hajdukovci. Toliko temperamentno, da se ulaznice razgrabe, Torcida pripremi koreografiju svih koreografija, a onda neki golman dobije gol-lob udarcem s centra, ili se ispriječi neka branka. Tuga se nadvije nad Poljud, ostane bolna istina da će Hajduk teško probiti bunker Istre ili Intera. Za to će vrijeme Dinamo i Rijeka pobjeći na nedostižnu prednost, a usput će ih Hajdukovi igrači moći gledati pred malim ekranima u utorak, srijedu ili četvrtak.

Torcida će biti izluđena neuspjesima, tražit će igrače po gradu, nekima, ako budu imali sreće, opalit će dvi-tri triske, drugima razbiti nos i prevrnuti automobil, a predsjednik kluba, kojeg zapravo ne poznaju, morat će paziti gdje hoda, s kim razgovara i s kim se druži, a njegova žena neće smjeti po ručak u klupsku kantinu. To je zapravo realnost jednog kluba koji je ostao bez svoje kralježnice.

U godinama svojih najvećih uspjeha, pobjeda, osvojenih titula i stjecanja tog mitskog značaja sve se znalo. Prvi čovjek kluba bio je domaći čovik, imao je iza sebe privredu, državu i grad. Imao je i trenera koji je morao biti iz tog podneblja. Svi najveći Hajdukovi treneri bili su “od doli”. Isto je tako okosnica te momčadi bila sastavljena od “bilih tića”, koji su se podjednako divili klubu za koji igraju, ali su i posebno poštovali predsjednika, trenera i sve one koji su vodili klub. Ako postoji neko idealno razdoblje, onda je to ono od 1970. do 1980.godine, kada se na Starom placu igrao pravi nogomet. Okosnica momčadi domaći dečki plus Holcer i Oblak. Sjajni strateg Ivić i generacija koja se nikad prije, a ni poslije nije nosila ‘bili’ dres.

Jedan splitski pisac napisao je da će sve odnit vrag kad se Ajduk preseli u poljudsko blato. I nažalost – i bi tako. Danas klub vodi Torcida, predsjednici su pogubljeni i uplašeni, domaćih igrača gotovo i nema. Kada se i pojavi neki domaći nogometaš, eto sad mi na pamet pada Ante Palaversa, nestane za nekoliko dana. Donedavno su sportsku politiku vodili sumnjivi sportski direktori, koji su dovodili još sumnjivije nogometaše iz inozemstva. Svidjela mi se ideja sa Stanićem i Tudorom, ali i Covid 19 je zasad odgodio da dobijemo nekakav sud o njihovim prvim koracima. Sedam godina bez trofeja, nažalost i vizije. Mogu li Brbić, Stanić i Tudor početi izvlačiti Hajduk iz živog poljudskog blata?