Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Bobanov high-kick u prsa Jugoslavije tog znamenitog 13. svibnja 1990.godine bio je poruka da ovaj narod više ne želi živjeti pod čizmom i u lancima, a Dinamov navijač, koji je među prvima uzeo pušku, samo je želio pokazati što mu je to malo d značilo svih tih 45 godina koliko je tog svibnja napunio klub iz Maksimirske 128. U partizanskim godinama Dinamovi navijači su imali bateriju na šljemu, uz njegove se pobjede po zagrebačkim špelunkama pjevalo “Oj Hrvatska mati” i “Vila Velebita”.

Navijači su se mlatili s Delijama i Grobarima, koje je milicija uglavnom štitila, a Bad Blue Boyse pak tukla kao šugave pse. Bio je to klub koji je osvojio jedini europski trofej, koji je tri kola prije kraja imao pet bodova prednosti (bodovalo se dva boda za pobjedu), pa je izgubio od Zvezde i ispustio prednost, koji je 24 godine čekao na naslov prvaka, koji je imao 40 tisuća članova. Doduše, od 1969. godine europska je čarolija nestala, sve do dolaska Nenada Bjelice u jesen 2018. godine. Bio je to nesretan ali prije svega – pošten klub. I ljudi su se voljeli poistovjetiti s Dinamom.

Nakon svih trauma i tragedija koje nam je donio rat u devedesetim godinama prošlog stoljeća doktor Franjo Tuđman najprije je otvorio vrata Miroslavu Ćiri Blaževiću, privjesku na svom ključu, i Zdravku Mamiću da vode sveti klub. I tu je bilo skandala, predsjednici su preskakali ograde, a Franjo je sve to tolerirao dok mu nije prekipjelo. Klub iz Maksimirske 128. preko HNS-a režirao je prvenstva, pod Canjuginim ravnanjem s asistentima Novoselom, Laljkom, Vrbanovićem nestajalo je novca od zvučnih transfera, a najsporniji je bio onaj Marka Viduke u Celtic, zbog kojeg je taj centarfor želio prestati igrati nogomet. No prvi predsjednik definitivno je prekoračio svoje ovlasti kada je hrvatsku policiju okrenuo na Dinamove navijače. Na one iste dečke koji su bili na prvim crtama od Vukovara do Dubrovnika i imali samo veliku sreću, za razliku od mnogih drugih na koje nas podsjeća spomenik u podnožju zapadne tribine, da se vrate na sjever.

Političkom voljom te milijunima koji su s Pantovčaka curili u Maksimir taj je klub igrao u Ligi prvaka, ovdje su gostovali veliki klubovi, uživali smo u majstorijama Roberta Prosinečkog, Dražena Ladića, Igora Cvitanovića, Marka Viduke. Pamti se Partizan i Newcastle, Celtic, Grasshopper, jedno od najboljih poluvremena u povijesti protiv Atletica, ali što je to sve vrijedilo kada je plavi navijač, i ne samo onaj buldog sa sjevera, bio duboko nesretan.Novi milenij obilježio je Zdravko Mamić, i to već u prvim danima 2000. godine kada je na Valentinovo zajedno s još nekoliko ljudi vratio sveto ime.

Nakon početnih godina nesigurnosti, Lige za bedaka, Zdravko Mamić je počeo zidati Dinamo kakvog danas poznajemo. Igrao je taj sesvetski fakin na nekoliko frontova. Stvarao je igrače, koje je tjerao u svoj nogometnu agenciju, izgradio sjajnu omladinsku školu, punio Dinamovu blagajnu, trpao u svoje džepove, te Modre pozicionirao na euro-kartu. Igrao je Dinamo Ligu prvaka, u Maksimiru su bili i Ronaldo, Pep Guardiola s Bayernom i Manchester Cityjem, jedan od moćnijih Juventusa, Ronalado, Pep Guardila s Bayernom i Manchester Cityem, PSG. Vodio veliki rat s Bad Blue Boysima, koji je većinom u posvećen ovaj tekst. Kada ih nije mogao pridobiti onda ih je pokušao, djelomično i uspio kupiti. No, većina je tih najzagriženijih Dinamovih navijača protiv Zdravka Mamića počela voditi pravnu bitku. I da nije bilo njih, nikada pravosuđe ne bi krenulo na Dinamovog gazdu. Danas je u Međugorju, i dalje smjenjuje i postavlja trenere, a BBB i dalje drže zastavu s njegovim prekriženim likom.

Dinamo čine ljudi, a oni koji su ga vodili u ova tri desetljeća, odgovorni su što Dinamo nije onaj klub u kojeg smo se zaljubljivali do 90′. Delije su otišle, a gdje smo to sada mi?