Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

 Posljednjih nekoliko dana u eteru se vrti priča kako su Davor Šuker i Diego Armando Maradona dogovorili prijateljsku nogometnu utakmicu Hrvatska – Argentina 0:0, 1994. godine u Zagrebu. Naime, to je u jednom podcastu otkrio tadašnji Diegov suigrač Oscar Ruggieri, a aktualni predsjednik HNS-a Davor Šuker je to demantirao:
– S Maradonom sam dogovorio samo jednu stvar: da posjetimo Draženov grob na Mirogoj.
Zašto ovo pišem: jer ne vjerujem niti Davoru Šukeru, niti njegovom seviljskom kompanjonu Diegu Maradoni. Svojedobno sam kolegicu Tašu, koju nije pretjerano zanimao sport, osim košarke, zbog pomoćnog trenera Cibone, pitalo koja joj je prva asocijacija kada se kaže riječ – nogomet.
– Maradona – ispalila je kao iz topa.

 Nešto sam stariji, pa se nogometa sjećam i prije Diega, ali ako moram birati vlastiti nogometni broj 1 – to je Maradona. Prvo zbog dva gola Englezima na SP-u 22. lipnja 1986, zbog mnogobrojnih driblinga, slaloma s loptom, rollinga, dugih lopti, lukavih udaraca. Ako zbog ničeg, onda zbog epizode u Napulju. Sam je s deset konobara postao prvak Italije. Slično je bilo i na SP-u u Meksiku. Messi? Njega su proslavili Xavi i Iniesta. Diego je to radio – SAM.

Vidio sam ga prvi put pred malim ekranom 1982. u Španjolskoj, a kako sam gutao Sportske novosti, jedini kontakt sa svijetom nogometa izvan granica SFRJ, upamtio sam da su ga najavili kao novu svjetsku nogometnu zvijezdu. Ali tamo ga nisam vidio. nisam ga tada ‘vidio’, tamo se ukazao Paolo Rossi.

Čekali smo četiri godine. I isplatilo se. Ako postoji jedan gol u nogometu i jedna asocijacija na tu čarobnu igru onda je to “Božja ruka”. Diego se opravdavao zbog čega je njegova vražja ruka loptu prebacila ispred istrčalog Shiltona. Gol malog pokvarenjaka se pretvorio u predmet znanstvenih rasprava, ali ono što je napravio četiri minute kasnije, na meksičkom zvizdanu ga svrstava u status – nedodirljivog. Taj slalom kroz blijede i svake nogometne inspiracije cijepljene Engleze je ono što se i ne treba opisivati riječima, već samo otići na jubito i dobro upamtiti,

.– Bio je to moj odgovor njima za rat. Tamo su ginuli moji vršnjaci,moji sunarodnjaci u falklandskom ratu. I zato mi nije žao.To je bila poruka “malog zelenog”, kako su ga prozvali zbog svih nogometnih čarolija “zlim imperijalistima” s jednog europskog otoka.

Bila je to jedna od brojnih neočekivanih reakcija u burnom životu argentinskog nogometnog umjetnika. Iako je to zapravo najveći autogol nogometnom viteštvu i poštenju. Maradona je vodio “nekoliko života”. U tim godinama prije i poslije svjetskog zlata Maradona je bio idol nogometnog svijeta. Kada je dobio žuticu i kada mu je izvjesni Bask Goikoetxea “prepilio” nogu, sve su nogometne zastave na globusu bile na pola koplja. Tada smo to doživjeli kao atentat na nogomet kojem je Diego zapravo mijenjao obrise i davao neki novi smisao. Godine u Napulju, koji je potpuno zaludio, kojem je donosio trofeje i siromašni jug učini bogat duhom, bile su, nažalost,i vjesnik crnih dana.

 Kako je sve opčinio svojim loptanjem, jednako snažno je i šokirao nakon što se potvrdilo da doručkuje kokain. Talijani su mu prvi stavili kuglu oko noge i nakon toga više ništa u životu nogometnog diva nije bilo isto. Išao je na “čišćenje”, a u predvečerje svog posljednjeg SP-a ‘94. Diego je došao u Zagreb. Vidjeli smo ga ovdje nasmijanog, zajedno brisali suze nad još svježim Draženovim grobom ne sluteći da je i u Maksimiru bio “punjena patka”. Mjesec dana kasnije na SP-u ga je Fifa poslala u nogometnu mirovinu, nakon što je u urinu otkriveno što Maradona konzumira. A toga je bilo za naučna istraživanja.

Diego je mnogo lutao. Uz velike količine narkotika ljubio je ruku Fidela Castra. I tamo u Havani
je već “bio gore”. No, u diktatorovoj bolnici srce je ipak izdržalo. Na tijelu je među brojnim tetovažama i lik Che Guevare; u njemu je vidio sebe kao borca za malog čovjeka. Imao je Maradona tu socijalnu notu, no uglavnom je na pogrešan način manifestira. I nije podnosio kritiku, volio se potući s novinarima koji nisu pisali samo o njegovim driblinzima i oksfordima, nego su risali njegov portret upravo onakvim kakav je on uistinu i bio. U kriznim godinama degutantno je za nekoliko tisuća eura poput “medvjeda u cirkusu” haklao u Novom Vinodolskom i Beogradu i tko zna još gdje, tražeći zapravo svoj identitet.

Kada je potpuno izgubio identitet, pojavio se predsjednik saveza Gordona koji je “malom zelenom” udahnuo novi život – izabran je za argentinskog nogometnog izbornika. Bez obzira na početničke trenerske neuspjehe s nižerazrednim klubovima, Maradona je dobio priliku. Na SP-u 2010. godine s Messijem nije uspio. Nijemci su mu u četvrtfinalu utrpali četiri komada. Još jedno razočarenje, ali dobro, barem nije od Nijemaca stradao kao Brazil četiri godine kasnije.

Još jednom smo ga vidjeli izbliza u Zagrebu na finalu Davisovog kupa. Zakupio je jednu ložu, a u njoj navijao za svoje tenisače, ali nije nam ga lako bilo gledati. Skakao je vikao, kreveljio se, valjao po podu, protestirao na svaku sudačku odluku koja je bila protiv Nalbandiana i njegovih ‘konobara’ koji su Salataru odnijeli Čiliću i Krajanu pred nosom.

Diego je nedvojbeno bio kralj nogometa, nitko prije ni poslije nije igrao tako čarobno. No, prošao
je svih devet krugova pakla. Zbog njegovih brojnih “driblinga” s moralom i pristojnim životom
zaslužio je – palac dolje.