"Mali, ma daj, kaj će narodu istina"

Igor Flak 13. tra. 202011:03 > 11:05
Podijeli:
Izvor: sportklub

Državu imamo tri desetljeća, kao novinar radim 28 godina, a pokušat ću vam u sljedećim danima otkriti kroz što sam sve prolazio, koji su događaji i sportaši ostavili dubok trag u mojoj novinarskoj karijeri

Nikada nisam imao potrebu komentirati kolege, sportske novinare. Kao urednik često sam morao sputavati kolege da se iz tko zna kojih razloga obračunavaju s novinarima, posebno tv komentatorima. Radimo sličan, težak posao, stoga su i pogreške toliko česte i očite. No, danas, na ovom mjestu imam potrebu još jednom se prisjetiti Tomislava Židaka, Messija među sportskim novinarama na ovim prostorima. Prije tri godine na posljednjoj stranici Magazina Jutarnjeg lista bila je slika svijeće na vjetru. To je bio prostor znamenite kolumne “Iz Maksimirske šume”, vjerojatno najpoznatije kolumne u povijesti hrvatskog sportskog žurnalizma. U predgovoru objavljenih kolumni u knjizi “Proljeće u Europi” Miroslav Ćiro Blažević je zapisao i ovo.
– Tomislav Židak, tako dugo nazočan, tako dugo zabavan, intrigantan, znatiželjan, informiran, istinski žonglira glagolima, on je istovremeno umiljat i okrutan.

Izvor : Shaun Botterill/Getty Images

Prošle su tri godine kako nas je napustio Tomo. Rođen 1953. godine, književnik među sportskim novinarima, duhoviti, britki, lucidni, emotivni dečko iz Vugrovca. Nakon Bajde Vukasa, sigurno najpoznatiji stanovnik tog simpatičnog mjestašca pokraj Zagreba. Pamtim prvo zajedničko putovanje u Trappenkamp na sjever Njemačke na Dinamove pripreme (1995. godine). Kao “naturščik”, upijao sam svaku riječ, svako slovo. Zapamtio sam zauvijek njegovu poštapalicu “Mali, ma daj, kaj će narodu istina”. Pamtit ću i spačku kada su mi, kao okorjelom antialkoholičaru, legendarni fizioterapeut Dinama Josip Čačković i Tomislav Židak stavili viski u kolu:
– Mali, ne buš nikad veliki novinar ak ne buš dobar dio života provel na šanku. Tamo ćeš nešto saznati, u redakciji nema nikoga osim nadobudnog urednika.

Iako je uglavnom lijegao s pijetlovima svako jutro bi u Maksimir došao uredno obrijan, s blokom i olovkom, gladan prave informacije. Uvijek je želio biti prvi, radoholičar, koji je kao nitko prije zapravo živio za novinarstvo. Koliko puta smo se zezali da bi “prodao vlastitu mater” samo da dođe do ekskluzive, motivirajući nas, njegove učenike i sljedbenike, da ponajprije volimo, a onda izgaramo za profesiju koju smo izabrali. Židak je bio osebujan i po tome da je pisao o životu koji je živio, nerijetko kritizirajući samoga sebe, ali i supruge, rodbinu i prijatelje. Imao je i svoje nogometne ljubimce (Kranjčar, Prosinečki), slab je bio na Ivana Balića, a najviše je prostora posvetio Miroslavu Ćiri Blaževiću i Zdravku Mamiću. Jako je volio Dinamo, euforično bi slavio pobjede, kataklizmički doživljavao poraze. Pamtit ću zauvijek njegov razgovor s majkom sjajne rumunjske gimnastičarke Nadie Comaneci u trenutku kada je padao Ceausescuov režim, izvještavanje iz francuskog zatvora Luyines kod Aix-en-Provencea gdje se nalazio Miroslav Blažević te reportažu s engleskim huliganima na Sardiniji 1990. godine.

Dvojica od trojice najvećih umjetnika s perom u hrvatskom sportskom novinarstvu su nas napustila. Prvo Darko Draženović, moj prvi urednik, perfekcionist, načitani znalac, i Tomislav Židak, literarni uzor i dugogodišnji suputnik.
Ostao je Neven Bertičević, kojega su također nagrizle godine, u čiji sam se opus kao srednjoškolac do ušiju zaljubio, koji je ipak moj broj 1! Ima još jedan, moje generacije, on je na tragu virtuoznosti. Zove se se Dražen Krušelj.