Pa zašto ovako igrati, ljudi?! Pa tko vas je to učio…

EURO 11. lip. 202114:37
Podijeli:
FEP/PANORAMIC

Kada je urednik zadao temu 'Euro mog djetinjstva'', odmah sam znao da će priča mog teksta biti vezana uz Euro '84. godine, uz dvije epske utakmice i jednog legendarnog čovjeka koji ih povezuje.

Kada su u pitanju velika nogometna natjecanja, europska i svjetska prvenstva, mnogi fanovi najviše pamte finalne dvoboje, ili barem susrete na završnim turnirima, ali moja sjećanja na Europsko prvenstvo 1984. godine definitivno počinju s jednim kultnim kvalifikacijskim dvobojem. U prosincu 1983. godine Jugoslavija i Bugarska igrale su u Splitu pred 30 tisuća gledatelja odlučujuću utakmicu za plasman na završnu smotru. I jednima i drugima je igrala samo pobjeda, dok bi se u slučaju remija na Euro plasirao Wales. Već sama ta činjenica je utjecala na vrlo otvorenu igru s obje strane i podosta taktičke nediscipline. Dvoboj je obilovao uzbuđenjima, preokretima, sjajnim akcijama, golemim tenzijama i silnom željom igrača koja je nerijetko uzrokovala i velike pogreške, ponekad i komične gafove protagonista na poljudskom travnjaku. No, kolikogod je taj sraz bio spektakularan, ne bi se toliko pamtio da ga svojim briljantnim, spontanim komentarima i dojmovima nije začinio Mladen Delić, istinski doajen komentatorske profesije na ondašnjem JRT-u. Možda je i malo kazati da je najviše ili upravo zahvaljujući njegovom prijenosu cjelokupni doživljaj praćenja te utakmice poprimio montipajtonovske dimenzije…

Bugari su poveli 1-0, Jugoslavija je dvama golovima Safeta Sušića okrenula u svoju prednost 2-1, i kolikogod je nezaboravni gospodin Delić i u tom razdoblju utakmice strastveno i emotivno prenosio svaki detalj napetog dvoboja, tek tada je krenulo pravo bogatstvo i kulminacija njegovih dosjetki…

”Udarac prema golu i Simović bra… Simoviću!!! Gol. Zgoditak. Zdravkov. Zgoditak”, nakon što su gosti izjednačili na 2-2. Vratar Jugoslavije Zoran Simović, koji je tada branio baš za splitski Hajduk, ispustio je loptu iz naručja nakon slobodnjaka i Zdravkovu nije bilo teško iz blizine pospremiti loptu u mrežu. Ubrzo nakon toga, Bugari opasno prijete iz kontre po desnoj strani, a Simović nesuvislo istrčava daleko u polje izvan svog kaznenog prostora u namjeri zaustavljanja opasnosti. ”Kud Simoviću?! Kud Simoviću?! I ništa, sad će biti prazan gol, još Simovića nema, sad je ipak na golu, ali ouuu, pogodio je Simovića u noge”, sada je već vidno ljut Mladen Delić na domaćeg vratara. Ubrzo se njegovo nezadovoljstvo i razočaranje prezentacijom jugoslavenskih reprezentativaca proširilo i na ostatak ekipe. ”Baždarević. Joooj, sad smo počeli i solirati….” Pa ubrzo potom: ”Sad je počelo i grubo. Vujović će dobiti žuti karton. Uhvatio je suca za rukav. To se ne radi, Vujoviću Zlatko!”

Luki Peruzoviću je u obrambenoj fazi lopta prešla preko noge prilikom pokušaja odigravanja jedne duge lopte i završila u opasnoj zoni. Da stvar bude gora, Simović opet istrčava s gola kako bi pokupio tu loptu, pa shvaća da ipak ne može do nje. Usput je i pokosio jednog bugarskog igrača… ”Peruzović. Ma kud Peruzoviću?! Ma kako to? Ma što je ovo??? Neshvatljivo. More je ušlo u uši.”

Jugoslavija je stiskala kako bi došla do pobjedničkog gola, ali bilo je tu i puno pogrešaka u zadnjoj liniji. ”Ma zašto ovako igrati, ljudi? Pa tko vas je to učio?”, sada već kipti od srdžbe i gnjeva Mladen Delić. A onda se dogodio i onaj mitski završetak. Toliko spominjani Simović je u samom finišu sjajno obranio dvije čiste šanse Bugara za pobjedu. Istekla je 45. minuta nastavka, tada nije bilo sudačke nadoknade i legendarni komentator je rezigniranim glasom konstatirao: ”Nema više vremena za bilo šta. Nema vremena, 45 (misli na minute), 38 (misli na sekunde)”…

Ipak, bilo je vremena i za treću asistenciju Zlatka Vujovića. Nakon njegovog ubačaja s lijeve strane, Radanović je zabio glavom za pobjedu ”plavih” 3-2. Uslijedila je vjerojatno najcitiranija rečenica ikada bilo kojeg TV-komentatora na ovim prostorima: ”Ljudi moji, je li to moguće?”

Na samom Europskom prvenstvu u Francuskoj te 1984. godine Jugoslavija je izgubila sve tri utakmice u skupini. Mladen Delić se upravo na tom natjecanju oprostio od svoje kolosalne karijere i svemirska je pravda da mu je je voljom ondašnjeg urednika za posljednji prijenos dodijeljena utakmica koju osobno doživljavam i najspektakularnijom u povijesti svih europskih prvenstava. Riječ je o polufinalnom dvoboju u kojem su Francuzi kao domaćini u Marseilleu pobijedili Portugal s 3:2. Kasnije su u finalu na Parku prinčeva u Parizu tukli Španjolsku 2:0 i osvojili svoj prvi naslov europskog prvaka (2000. su u Belgiji i Nizozemskoj uzeli drugi), ali ako mene pitate, dvoboj protiv Portugala u polufinalu je za ”tricolore” bio finale prije finala…

I bez gledanja isječaka na YouTubeu dobro pamtim tu famoznu veznu liniju Francuza u kojoj su briljirali Alain Giresse, Michael Platini, Jean Tigana i Luis Fernandez, kako im se lopta lijepila za noge, koliko su prekrasnih akcija producirali odigravajući samo s jednim dodirom lopte. Dakako, imao je i Portugal svoje čarobnjake u tom dvoboju. Jedan je bio bravurozni golman Manuel Bento, koji je akrobatskim obranama držao svoju selekciju u igri dok su Francuzi redali šansu za šansom kad su već vodili s 1-0. A onda se razigrao sjajni veznjak Fernando Chalana i na njegov pogon je i Portugal počeo igrati izvanredno. Ponudio je dvije asistencije koje je u dva pogotka za preokret majstorskim golovima okončao Rui Jordao. Prvi je zabio za 1-1 u 74. minuti, a drugi za prednost Portugalaca u prvom produžetku.

Dobro se sjećam, kada sam to gledao, kako sam u tim trenucima bio prilično očajan. Niti sam bio neki navijač Francuza, niti sam imao išta protiv Portugalaca, baš naprotiv, ali sam se prisjetio kako je selekcija ”tricolora” koju je vodio izbornik Michel Hidalgo samo dvije godine ranije, u polufinalu Svjetskog prvenstva u Španjolskoj, ispustila u produžecima vodstvo 3:1 protiv tadašnje Zapadne Njemačke i na kraju ostala bez finala. Bila je to također jedna nezaboravna utakmica koju će moj naraštaj vjerojatno najviše pamtiti po brutalnom nasrtaju njemačkog vratara Haralda Schumachera na Patricka Battistona. Nesretni francuski branič, kojem je Schumacher izbio nekoliko zuba i polomio vratni kralježak, tom je prilikom pao u nesvijest, a Platini je kasnije izjavio kako je u tim trenucima pomislio da će njegov suigrač preminuti na terenu. Srećom, oporavio se i igrao još dugo nakon toga i za reprezentaciju…

Kažem, kada su Francuzi u spomenutom dvoboju protiv Portugala gubili 2:1 samo šest minuta prije kraja, pomislio sam, neće valjda opet ovako nesretno izgubiti. Bio sam veliki simpatizer njihovog nogometa. I nisu izgubili, Domergue je svojim drugim golom na utakmici u 114. minuti poravnao na 2:2, a Michael Platini, prvi strijelac te smotre s 9 golova (zabijao je u svakoj utakmici koju je igrao na tom prvenstvu) je pogotkom minutu prije kraja razgalio svoju naciju.

I zato ponavljam, jako mi je drago da je baš takva mitska utakmica bila i oproštaj gospodina Mladena Delića od mikrofona. Moram priznati da se tog detalja ne sjećam, ali urbana legenda kaže da se oprostio sa sljedećim riječima: ”Poštovani gledaoci, oprostite mi za sve moje greške koje sam napravio. Želim vam dobro zdravlje. Ja odlazim zauvijek…”