Dnevnik košarkaškog navijača

Jesenice,
industrijski džin u telu patuljka, deluju kao varoš sa kapacitetom za
organizaciju Sindikalnih igara sa glavnim disciplinama bacanje kamena s ramena
i navlačenje konopca. Ipak, dvorana Podmežakla, hokejaška zaostavština, ima
potreban kapacitet, pa su se ovih dana u Jesenicama održavale prave
Balkansko-baltičke košarkaške igre. Pored hokeja, o Jesenicama se uvek pričalo
i u kontekstu crne metalurgije. Međutim, lokalno stanovništvo se sa setom
priseća dana moći u obe sfere, koji su sad prošlost. U ovom mestu je rođen i
hokej je naučio da igra Anže Kopitar, jedan od najzaslužnijih za osvajanje
Stenli kupa Los Anđeles Kingsa 2012. godine, pa nije ni čudo što je na
promotivnom plakatu za Evrobasket hokejaš sa košarkaškom loptom u ruci.

Velika je sreća
što na granicama nije bila velika gužva, jer je to bio jedini preduslov da
četvorica ljubitelja košarke i srpske reprezentacije stignu na vreme na odredište
za duel za selekcijom Makedonije. Bio sam pomalo šokiran činjenicom gde se
održava Evropsko prvenstvo i na trenutak obuzet instant depresijom kad sam oko
sebe mogao da sagledam samo nemilosrdne planine. Svi koji su došli da uživaju u
košarci momentalno su se našli u svojevrsnom alpskom sendviču, sa jednim
prilogom, Savom Dolinkom, u čijoj se dolini i nalaze Jesenice.

Ipak, ovoga puta
bilo je i pregršt balkanskog šmeka. S obzirom da skoro nijedan posetilac
Evrobasketa nije bio smešten u Jesenicama, jer je kapaciteta malo, a i mnogo
lepše je u Bledu ili Kranjskoj gori, već na ulazu u gradić bilo je jasno da će
utakmica između Srbije i Makedonije biti najposećenija. Karte su bile
rasprodate, a navijači su se po ulici i kafićima zagrevali za svoj duel. Čitao
sam prethodno o okršajima bosanskih i srpskih navijača na ulicama Jesenica.
Ovoga puta, slika nije bila ni približno takva. Trudila se policija da razdvoji
makedonske i srpske navijače prilikom dolaska u dvoranu, ali za tim nije bilo
ni potrebe. Makedonaca je bilo više. Malo je onih koji bolje bodre svoje
sportske ekipe od njih. Oni koji imaju samo dres su oskudno navijački
opremljeni. Tu su zastave, šalovi, šlemovi Aleksandra Makedonskog. Sećam se kad
se igralo Evropsko prvenstvo u rukometu u Beogradskoj areni i kad je više od
10.000 makedonskih navijača zapalilo jednu od najvećih dvorana u Evropi. Srpski
navijači dolazili su sa više strana, iz Srbije, Slovenije i Republike Srpske.
Bilo ih je mnogo i bili su bučni. U dvorani nije bilo posebnih sektora za navijače
jednog i drugog tima. Ispred nas sedi grupa od pet Makedonaca sa sve velikom
zastavom.

Kako je Pero Antić počeo sve više da prodaje svoje basketaške fore, a
Bo Mekejleb raširio krila, tako smo i mi sve češće gledali u leđa našim
komšijama sa tribina koji su bili u delirijumu. Mi smo jedino imali razloga da
ustajemo kako bi s vremena na vreme izvređali sudiju i ublažili frustraciju
zbog izvesnog prvog poraza na prvenstvu. A i našli smo kad ćemo da dođemo!
Ipak, glavni utisak sa ove utakmice je gospodsko ponašanje navijača na
tribinama. Popijeno je mnogo alkohola, bilo je mnogo emocija, pretres na ulazu
u dvoranu je praktično nepostojeći, a opet svi su dostojanstveno bodrili svoje
reprezentacije. Odmah mi je palo na pamet kako se u NBA dvoranama nađe usamljeni
gostujući navijač na tribinama, proslavlja koševe svoje ekipe i ništa mu se ne
dogodi. I kako bih u tim situacijama pomislio da bi mu na ovim prostorima u tom
slučaju premeštali crte lica. Međutim, civilizovano, a temperamentno navijanje
zaista postoji i bez da se navijači razdvajaju bodljikavom žicom i policijskim
kordonom.

Uostalom, da je došlo do incidenata na našoj tribini, ko zna čega bi
sve bilo. Jer, taj deo je teško i nazvati tribinom. To je skela sa nestabilno
postavljenim debelim daskama, podseća na rad sa tehničkog obrazovanja. I to ne
rad za peticu. Kad neko poskoči, sve se trese, možda su Litvanci olabavili
skelu, oni su tu skakali utakmicu pre. Mogao bi neko ponovo da zavrne šrafove.
Pošto smo utakmicu izgubili još u prvom poluvremenu, onda se pažnja posvećuje
svemu i svačemu. Zabavljač u pauzama utakmice najavljuje nagradnu igru.
Objašnjava da je potrebno pronaći vaučer ispod sedišta. Javlja se navijač, sav
ushićen, očekuje da šutira sa pola terena za auto, kad ono – nagrada 10 evra na
računu banke. Verovatno će u sledećem tajm-autu biti nagrada tapšanje po
ramenu. Lokalno stanovništvo se žali na krizu, kako nema posla, činjenica je i
da su Slovenci pokušali da se ratosiljaju Evrobasketa pa nisu uspeli i vidi se
da se štedelo na svemu, pa i na parketu. Jer, ono po čemu su košarkaši
pokušavali da ostanu na nogama svakako nije prava podloga za ovaj sport. Više
podseća na laminat. Po njemu plešu i čirlidersice. Deluju toliko mlado da su za
tačku u kojoj igraju bose verovatno morale da dobiju pismeno odobrenje
roditelja. Nisu baš „Red Foxes“ ili „Zmajčice“, ali su šarmantne i uspevaju da
uspostave komunukaciju sa publikom. Mala digresija, „Red Foxes“ je čirliders
grupa koja je uspela da bar na minut učini finale Evrobasketa nebitnim. U Beogradskoj
areni 2005. u duelu Nemačke i Grčke, 20.000 ljudi je zaćutalo i otvorenih
vilica gledalo kako atraktivne Ukrajinke jedna drugu ubacuju u koš. I to „bez
koske“!

Gotova utakmica,
razbili nas Makedonci, ali dobro, mlada je ekipa, popraviće sve Duda Ivković do
Letonaca, da se ne vratimo u Beograd, a odgledali smo dva poraza. A ispred hale
– vašar. Nema bradate žene, ali u obližnjim kafićima i na trgu gde su se
navijači okupljali bilo je vrlo veselo. Ugostitelji su se potrudili da svih
šest nacija koje se takmiče  u Jesenicama
budu ravnopravno zastupljene, ali ipak glavnu reč imaju Srbi, Bosanci i
Makedonci. U ulogama ambasadora dobre volje Dragana Mirković, Mile Kitić, Haris
Džinović, Halid Bešlić, Željko Samardžić… Nisu tu uživo, ali se navijači
provode kao da jesu.

U obližnjem Bledu
dominiraju Litvanci. Uz dužno poštovanje svih ljubitelja igre pod obručima,
mislim da niko ne voli košarku kao Sabonisovi sledbenici. Nema prodavnice,
benzinske pumpe, ulice, kafića, restorana ili paba u kojima nije bilo litvanskog
košarkaškog navijača. Rekao bih da ih u Jesenicama i okolini nije bilo manje od
dve hiljade. Tu su cele porodice sa bebama, tinejdžeri, huligani… U pabu u
Bledu maloletne Litvanke igraju po stolovima, ispred hale momak sa čirokanom na
glavi ima gips do kolena u bojama zastave svoje zemlje. Štaku uglavnom ne
koristi, skakutanje mu je omiljeni vid kretanja. Pored nas u smeštaju, bučni
litvanski bračni par. Buku stvaraju noću pretežno. Naš harizmatični domaćin
Jernej će potencijalno morati da popravlja fasadu na kući koliko se sve treslo.
Svi oni ne idu na more na odmor, već ga koriste da dođu da gledaju svoju
košarkašku reprezentaciju na licu mesta. Uvek organizovani u navijanju, sa
mnogo obeležja, ali često spremni i na pravljenje haosa, uglavnom na ulicama.
Nije isključeno da je to zbog činjenice da u večernjim časovima dobiju
izraslinu u predelu šake. Ona se javlja u dva oblika, pivske konzerve ili neke
omanje flaše žestine. Iskreno se nadam da ovoga puta veseli Litvanci neće imati
mnogo razloga za slavlje, pošto mi je ova njihova selekcija vrlo iritantna.

Nedelja, utakmica
sa Letonijom. Ovo moramo da dobijemo. Dok jedemo ćevape kod Valtera u
Jesenicama, gledamo kako Bosna i Hercegovina u svom prepoznatljivom naletu
euforije u poslednjoj četvrtini polako ali sigurno izbacuje Makedoniju sa
prvenstva. Pojavila se priča da su Mekejleb i družina zalivali pobedu nad
Srbijom u Ljubljani. Nije da nisam sretao Boa po beogradskim klubovima u
prošlosti. Iako smo relativno daleko od dvorane, već možemo da čujemo navijače
BiH kako slave. Dakle, ako dobijemo Letoniju, najverovatnije ćemo biti prvi i
prenećemo sva četiri boda u drugi krug. Džekpot, samo treba pobediti. Ovoga
puta je u dvorani još više Srba nego protiv Makedonije i podrška je
fantastična. I Letonci bi da se čuju, ali neće moći. Dobro je, nema ih ni na
terenu. Ne mogu da čuvaju Krstića, biće 30 razlike, euforija je na vrhuncu.
Ipak, prepredeni su Janičenoks i ekipa, čekaju pad u srpskoj igri, nameštaju
ruku, nije svejedno.

U poluvremenu opet nagradna igra, šutira se zicer, pa
slobodno bacanje, pa trojka, pa sa pola terena da se pogodi tabla. Letonski
protiv srpskog navijača. Bojan je pobedio. Taman sam pomislio da će dobiti
prevozno sredstvo za povratak kući, kad ono – Lipko. „Ovakvu lutku maskote prvenstva
kao što ju je dobio Bojan, možete kupiti….“ – neprijatno. Inače, i taj Lipko
je pomalo naporan u želji da se druži sa publikom. Mnogo je veliki pa zaklanja
vidik. Pusti me, čoveče, da gledam košarku, nisam kod Branka Kockice.
Bogdanović je odbio letonske nalete i Srbija ide dalje, sa četiri boda u džepu.
Izlazimo iz dvorane, a trg se zeleni. Stižu Litvanci. Bubnjevi, zastave,
dresovi – puna oprema. Sedamo u auto, spremamo se za 600 kilometara autoputa do
Beograda, ali naša registracija nije ostala nezapažena. „Vi ste naša braća, vi
ćete nas pustiti sutra, pa da zajedno idemo dalje. Ja sam veliki Crnogorac, ali
nemam bližeg naroda od srpskog.“ I zaista je Crna Gora pobedila Srbiju, ali se
Litvanija isprečila na putu ka drugom krugu. Kao i u slučaju Bosne i
Hercegovine.

Jesenice se
vraćaju u svoju kolotečinu. Pravi uragan je protutnjao kroz mesto tokom
košarkaške nedelje. Neugledne montažne tribine biće sklonjene, jer je hokejaški
teren ipak veći od košarkaškog. Pitanje je samo hoće li biti seniorskog tima
Jesenica u budućnosti usled nedostatka novca. U povratku slušamo radio prenos
utakmice Slovenija – Hrvatska. Prvo poluvreme na slovenačkom, drugo na
hrvatskom radiju. Slovenački kolega mirnim tonom uglavnom ne prati ni šta se
dešava na parketu, iako mi nemamo sliku. I na granici zaposleni gledaju
košarku, pitamo koliko je, kažu: „Nešto malo, šest za nas.“ Vozimo se kroz
Hrvatsku i dobro reče slovenački graničar, šest stvarno beše malo. Uz hrvatskog
kolegu smo apsolutno znali sve šta se dešava u dvorani, i da „suci ništa ne
sviraju“ i da bi Bogdanović konačno mogao da ubaci neku „tricu“ iako je do tada
postigao 16 poena. Na kraju je uslišio molbe, pogodio kad je bilo najvažnije i
Hrvatska je zabeležila pobedu. Stižemo do hrvatsko-srpske granice i umesto
stroge kontrole širok osmeh i pitanje: Navijači, kako je bilo? Živopisno.