Blanka Vlašić danas je i službeno objavila kraj karijere.

Posljednji nastup imala je još na Olimpijskim igrama u Riju 2016.

“Zadnje natjecanje prije četiri i pol godine, trudila sam se vratiti, prošla puno tretmana i ta moja jaka želja trajala je pune dvije godine,. I onda sam shvatila koliko me strah kraja i da se moram suočiti s tim paralizirajućim strahom”, započela je Blanka obraćanje medijima, prenosi 24sata.

“Bilo je to prihvaćanje kraja koje je trajalo jako dugo. Objašnjavala sam sebi što bih mogla raditi, u kojem bi se smjeru mogla profilirati, tako da mi je iz dana u dan pomisao na kraj bila lakša. Trenirala sam i pokušavala se liječiti, ali nakon puno pokušaja nada je kopnula svaki dan sve više i bilo mi je svaki dan sve teže odrađivati program uz bol. Nekako sam znala da je brzo kraj, a svi su mi govorili sportaši da ću znati. I ja sam uporno čekala da dođe taj dan. Do prošlog ljeta, kad sam osjetila da je to to… Došao je tako mirno jer sam odradila sva tugovanja i opraštanja unutar sebe. Bila sam mirna, rasterećena, sretna. Nisam prolila nijednu suzu, ali sam ih odradila puno prije… Bio je bezbolan, osjetila sam olakšanja, dan ili dva nakon toga bili smo na ručku s obitelji, rekla sam im za odluku, svi su bili sretni jer sam i ja bila rasterećena. Svi su me pitali van kruga obitelji spremam li se za Tokio, počelo me opterećivati, kad sam donijela odluku, bila sam mirna. To nije trenutak, to je proces… Trebalo je to odbolovati, odtugovati, isplakati se… Sutra ću možda biti emotivnija, ali to sam odradila i to je bilo najteže razdoblje.”

Ludi san u uvjetima koji nisu obećavali puno

“Mnogi imaju talent, ali nemaju okolnosti da taj talent izađe. U tom trenutku u Splitu nismo znali što je atletika, što je skok u vis, pitali su me ljudi skačem li s motkom… Bio je to samo san ovog čovjeka ovdje (otac Joško, nap. a.) koji me uvjerio da ću biti najbolja na svijetu. Kasnije su došli sponzori, klub, savez, HOO, ali u početku je to bio ludi san u uvjetima koji nisu obećavali puno. Svjetski rekord i olimpijsko zlato su bili moj cilj i moram priznati da to nisam ostvarila, ali danas ne gledam na to tako. Kroz karijeru sam bila tip koji je svako natjecanje doživljavao kao OI i SP. To je neka čudna motivacija, neki čudan osjećaj dužnosti prema svom talentu. Sad sam sretna što sam imala takav stav, koji me vodio kroz svako natjecanje. Nisu mi motiv bile ni financije ni ugled, nego da opravdam to što mi je bogomdano. Bilo je puno teških trenutaka, uspona i padova, ali sada se sjećam samo lijepih stvari… Svi moji neuspjesi su bili uvertira u uspjehe, sve je bilo vođeno nekom višom rukom, koja je veća od svih nas… Pamtim samo sretne dane i moja karijera je bila posebna.”

Istaknula je Blanka što posebno pamti.

“Osaku, Berlin i Peking… Ne dam nikome drugome osim sebi da taj Peking gleda kao neuspjeh. Nikad bliže nisam bila zlatu na OI. I tko zna što će biti za 4 godine i tako je i bilo, u Londonu me nije bilo na mapi, a OI su svake četiri godine. Realno, koje je to bolesno natjecanje bilo, skočila sam 205, ona je ubola tako dobar skok, to je bio šou, ja sam sretna i ponosna. Noć sam proplakala i zaplesala u 5 ujutro, ali to su moje želje, željela sam zlato, normalno da mi je bilo teško. Ali danas za tim ne žalim, sretna sam što ne žalim ni za jednim porazom…”

Želi ostati u sportu

Progovorila je i gdje se vidi za pet, deset godina…

“Vjerujem da ću ostati u sportu, to je moje područje, htjela bih obogatiti sport svojim iskustvima. Bila sam već u Americi, razgovarala sam s mladim sportašima, dala im savjet, više u razgovoru nego kao trener. Osjetila sam poziv pomoći onima koji su na raskrižju životnih puteva. I kroz zadnje četiri godine mnogi su dolazili po savjet i kad bi ga primijenili, dolazili su mi zahvaliti. Tu vidim prostor za djelovanje. Nakon svega mogla bih pomoći. Atletika treba zvijezde, nije dovoljno dobar rezultat, ljudi žele gledati dramu, žele velike individualce. Sve su to stvari o kojima razmišljam, radim i na osobnoj izgradnji, ali te detalje ćemo ostaviti za neke nove razgovore… Konkretnih planova ima, ali ne toliko konkretnih da bih izašla u javnost. O svemu na vrijeme ću vas obavijestiti.”

Split njezin uspjeh nije iskoristio…

“Splitska atletika je tamo gdje je bila kad sam počinjala…. U mraku, s jednim reflektorom… Nisu ništa bolji uvjeti, novi sloj tartana i to je to. A kad bih morala birati što bih više htjela, svjetski rekord ili olimpijsko zlato, to bi bio svjetski rekord.”