KOSTELIĆ Tog dana moje tijelo je nešto predosjećalo…

Alpsko skijanje 22. tra. 202014:18 > 14:19
Podijeli:
SK

To je prešlo u priču da nas je stari maltretirao, njega je to i osobno pogodilo, zbog čega mi je žao. Tim više jer mislim da je stav od starog na treningu dosta štreberski. Stvarno smo se jako pridržavali teorije sportskog treninga.

PRIJE NEGO KRENETE ČITATI NAJZANIMLJIVIJE ISJEČKE IZ PODCASTA, NAPOMINJEMO DA CIJELI RAZGOVOR MOŽETE POGLEDATI NA DONJEM VIDEU ILI NA PROGRAMU SPORTKLUB 1 U 22 SATA! HVALA!

Dobro došli u novi podcast, naš današnji gost je Ivica Kostelić kojeg stvarno ne treba predstavljati i najavljivati.

Odmah za početak pitanje, za nekoga tko je sportaš od glave do pete, tvoja jedina ovisnost je o sportu, o boravku u prirodu, kako provodiš ove dane u izolaciji i koliko te to ometa u svakodnevnim aktivnostima?

– Imam sreću da živim na selu, okružen sam prirodom koja mi je u neposrednoj blizini imam veliku šumu blizu kuće, ja i obitelj smo svaki dan vani. Ja malo i treniram, s obzirom na sjedilački način života, nisam nikad bio toliko doma u životu, mislim da je važno za mentalno zdravlje da odem na trening svaki dan i da se nekak ispušem. Osjećam baš sad veliku potrebu za tim.

Spomenuo si obitelj koja je postala značajno brojnija prije mjesec dana. Iskrene čestitke na pridošlicama. Baš se dogodilo da je gospoša supruga rodila u jeku koronavirusa ali i netom nakon potresa…

– Bili smo u jednom trenutku malo zabrinuti, bebe su rođene dva dana prije potresa. Bili su svi u bolnici kad se potres dogodio. Znamo da je Petrova bolnica dosta nastradala, oni su bili baš tamo. Sve je završilo dobro, brzo smo reagirali, taj dan smo ih i doveli kući.

Kao susjed sam imao priliku pratiti vaše početke, sjećam se kako ste ti i Janica u dvorištu znali preko sto ili dvjesto puta glavom udariti loptu bez da vam padne na pod.

– To su naljepše uspomene u mom životu, treninzi u Medvedgradskoj. To je bilo jedno malo dvorište iza zgrade, u prekrasnom ambijentu, okruženo zelenilo. Točno iznad je bila glazbena škola. Nikad neću zaboraviti treninge uz zvuk klavira iz glazbene škole. To je posebna romantika, podsjeća me stare dane Zagreba. Slušali smo i tebe kak sviraš u podrumu.

Francis Bompard/Agence Zoom/Getty Images

[Smijeh]

Mi smo u podrumu, a Goran je svirao električnu gitaru. Prva električna gitara koju sam ikad primio u ruke je bila Goranova. I ja sam na kraju krajeva u tom podrumu proveo mjesece svirajući na toj gitari. Lijepe uspomene iz našeg kvarta.

Mi smo u tom podrumu preživjeli i uzbune koje su bile u Zagrebu 91., kasnije smo i svirali… Previše mi je emotivno o tom pričati…

Jedna rukometašica mi je pričala kako pamti dane da ste ti i Janica često bili u rukometnim dvoranama, jer su vam tata i mama rukometaši. S obzirom da je tata bio poznati rukometaš, a kasnije i trener (vodio je momčadi poput Zagreba, Medveščaka…), a trenirao je i tvoju mamu što neki ljudi ni ne znaju… Jeste li ti i Janica bili na tragu da se počnete baviti rukometom?

– Bili smo na tragu, Janica ozbiljnije, bila je čak u jednom rukometnom kampu. Ja sam u školi igrao rukomet kao krilo. Rukomet je bio prisutan u našim životima, ali ne kao prvi sport. Nisam nikad imao takvog smisla za npr. nogomet. U našim treninzima bilo je nešto elemenata iz rukometa, u našem treningu je uvijek bilo dosta vježbi s loptom.

Vašeg oca su često optuživali da vas odgaja u spartanskom duhu. Ja ću sada pitati koliko je to bio spartanski odgoj, a koliko nešto što je tebi i Janici maksimalno odgovaralo?

– Treba pogledati cijeli kontekst, otkud smo potekli. Vi si uzmete da su to nekakvi ljudi koji su si zadali za cilj da budu najbolji na svijetu bez novca i bez snijega. U tom kontekstu morate shvatiti da u svkaom slučaju to neće biti običan put, jer dvije stvari koje vam trebaju da biste stvorili skijaša su snijeg i novac. U tom improziviranju, plus rat je na leđima, mi smo morali naći načina da budemo konkurentni bez tih resursa. Tu dolazi do mnogih situacija koje izgledaju spartanski. Nismo mogli spavati u hotelima nego u prirodi.

Clive Mason/Getty Images

Osim što nemate snijega i novaca, dolazite iz male nacije gdje se natječete protiv velikih nacija koje imaju uhodane sustave, snijeg, tehnološki know-how… Vi te sustave možete pobijediti isključivo na drugi način. A taj način od vas zahtijeva veću žrtvu.

To žrtvovanje… Ono je u sportu prije ili kasnije neminovno. Ako ste sportaš, žrtvovali ste karijeru nuklearnog-fizičara, na primjer.

Mi smo svaku večer odlazili u krevet u 9 sati navečer, to je trajalo do kraja karijere. To ima sasvim praktični razlog, sportaš mora spavati više od 8 sati dnevno noću, a najbolje bi bilo deset. Sati prije ponoći vrijede više od sati nakon ponoć…

Isti takav praktičan razlog ima i kupanje u potocima. Nismo imali novaca za ledene kupke kao konkurenti, umjesto njih smo se išli kupati u potok. U tome nema apsolutno ništa spartansko. Da smo imali novaca izbjegli bismo to sve.

Nama to ništa nije bilo strano i zbog načina života na Mljetu i kao mali sam se znao snalaziti u šumi.

To je prešlo u priču da nas je stari maltretirao, njega je to i osobno pogodilo, zbog čega mi je žao. Tim više jer mislim da je stav od starog na treningu dosta štreberski. Stvarno smo se jako pridržavali teorije sportskog treninga.

Zadnjih dana u medijima spominje se da u odobalnom jedrenju nastupiš na OI, ali ne ovima koje slijede 2021. Pojasni malo o čemu se radi?

– To je nova disciplina koja ulazi olimpijski program, uvedena je tek prošle godine. Još se dosta toga ne zna. Mene to dosta zaintrigiralo jer se posljednjih godina dosta bavim odobalnim jedrenjem u klasi 40. Imam projekt u kojem želim sudjelovati, u najvećoj transatlantskoj regati. I tako, pomislio sam da je ovo prilika za novi izazov, da probam otići na ljetne OI.

Alexander Hassenstein/Bongarts/Getty Images

Ne bi bio prvi, evo Igor Boraska je bio na ljetnima i zimskima. Sad bih te trebao pitati nadaš li se ulasku u konkurenciju za medalju?

– To nije klasa za samce, već je riječ o mješanim parovima. Postoji muški i ženski član posade. Za sada znamo samo rutu utrke na OI u Francuskoj 2024.

Ajmo konačno na skijanje. Ove sezone smo konačno doživjeli novu pobjedu za Hrvatsku u Svjetskom kupu, onu Filipa Zubčića. Ima dosta skijaša koji su polučili solidne rezultate.

– Sve si rekao, bila je izvrsna sezona, mi smo mala ekipa i moramo svakog pojedinca nositi kao kap vode na dlanu. Nemamo mnogo skijaša. Rezultati iz ove pa i prošle sezone su za nas odlični rezultati. Filip je imao izvrsnu sezonu, postigao je kontinuitet dobrih rezultata, bilo je pitanje kad će mu se posložiti.

Imamo savez koji izvrsno funkcionira i dečke koji su odlični skijaši, zadovoljstvo je da se krećemo prema naprijed. Veselimo se dolasku i mladih skijaša, Zrinka Ljutić je ostvarivala iznimne rezultate u kadetskom skijanju.

Molim te prisjeti se malo one pobjede sa startnim brojem 64 u Aspenu. To je nešto što nitko nikada nije ni neće ponoviti. Prisjeti se malo tog dana.

– Bio sam potpuni autsajder, nekoliko dana prije toga sam bio na utrci kontinentalnog kupa, bio sam peti i šesti, ali to ništa ne znači. U Aspenu iznimno, ne znam zbog čega, možda je tijelo predosjećalo nešto veliko, bio sam iznimno nervozan. Bio sam previše nervozan. Nisam mogao pretpostaviti koliko daleko ću dobaciti u prvom laufu.

Donald Miralle/Getty Images

Ono čega se sjećam je da sam se prije oba laufa potpuno smirio. To mi je ostalo jako u sjećanju. Od strašne nervoze je nastala strašna mirnoća. I što nikad neću zaboraviti, na kraju oba laufa sam imao osjećaj da imam još rezerve. To sam uvijek osjećao kad sam bio u vrhunskoj formi.

Nikad više nisam mogao postići posvećenost i ljubav prema skijanju kao u sezonama 2000. i 2001., jer sam bio jako sputavan s ozljedama. A imao sam visoke ciljeve i bio sam iznimno posvećen tome.

Dobro se sjećam da si prilikom jedne od brojnih rehabilitacija, nakon 14 operacija u karijeri, govorio: “Moj konačni ultimativni cilj je osvojiti zlatnu olimpijsku medalju”. Kako gledaš na to da nisi uzeo to zlato, ali jesi 4 medalje?

– Vrijednost je da sam uzeo te medalje na tri različitih OI. Treba znati da na OI zna biti slučajnih pobjednika, ali druga je stvar stalno osvajati medalje na različitim Igrama. U skijanju je specifično da se i tehnologija mijenja. U tih 10-12 godina su se potpuno promijenile i skije i pancerice. Zato je za mene to velika vrijednost.

Sportski rezultat… Ako počneš razmišljati o pobjeđivanju ti sam sebe opterećuješ. Na utrkama gdje sam sebi postavljaš rezultatski zahtjev, da želiš osvojiti medalju, s time opterećuješ svoj um. Ali, na drugi način to je dobro, jer se prisiljavaš da daš puno više nego možeš.

U Sočiju npr. sam znao da je to moja posljednja šansa za medalje. To je jedna od najboljih utrka moje karijere, s obzirom koliko boli sam morao pregaziti da bi uopće došao tamo.

Getty Images Sport

Dobar primjer za to što pričam je utrka na Sljemenu. Imamo 4 ili 5 postolja, jednom sam bio na par stotinki od pobjede, ali nikad nisam pobijedio. Opterećenje s rezultatom je dvosjekli mač, motivira te, ali je teško pobijediti na takav način.

Na kraju medalja je medalja. Kao što je netko rekao: “Ako nisi sretan bez medalje nećeš biti sretan bez medalje”.

Za usporedbu… Svi muški žele sinove, a što ako dobijete 4 kćeri? I dajte recite da sad niste sretni ako imat četiri zdrave kćeri.

Na kraju, pročitao sam da nema puno ljudi osvojene medalje na 3 uzastopne OI. Ja sam sretan.

5. siječnja 2003. ti pobjeđuješ u Kranjskoj gori, a Janica u Bormio. Što može biti ljepše za roditelje od toga?

– To mora biti fantastično, danas kad sam roditelj to je definitivno stvar na koju možeš biti jako ponosan. Dobru si pobjedu izabrao. To je bio jako lijep dan.

Gore si u startnoj kućici, treći si ili peti nakon prve vožnje. Opiši nam osjećaj kad u tom trenutku nastojiš što bolje proći stazu, a ne se opterećivati ishodom.

– Iznimno je bitno za svakog sportaša da shvati da ne tjera rezultat, već vlastitu izvedbu. Onaj tko može svladati tu vještinu, to je veliki korak. Razlog zašto ima tako malo vrhunskih šampiona je što je teško postići tu vještinu. Rezultati će sigurno biti bolji ako si se koncentrirao na izvedbu, a ne na same rezultate. To je bitka koja se stalno vodi u glavama sportaša, svatko prolazi fazu u karijeri kad se ne možeš othrvati tim mislima. To je situacija samnom na Sljemenu.

Getty Images

Jako me zanima kako ćeš objasniti ovu situaciju. Početak je karijera tebe i Janice i treba se donijeti odluka koga će tata trenirati. Ti si imao seriju ozljeda, Janica je kronološki ranije napravila rezultatski iskorak. Tata je na kraju postao Janičin trener, iako je i tebi pomagao.

– Sreća je da skijaška sezona traje šest mjeseci, a ostalo su pripreme. Sav pripremnim period sam ja odrađivao s Janicom i s tatom, nismo bili odvojeni osim tamo gdje smo fizički morali biti. Meni se ta odluka čini sasvim logična. Janica je prvo mlađa, a onda je i djevojka. Ja bih isto napravio. Pa, ona je sa samo 17 godina počela pobjeđivati u Svjetskom kupu.

Vratimo se još malo na čudesni siječanj 2011. Što se dogodilo, tko je zamahnuo čarobnim štapićem? Kako na to gledaš sad s vremenskim odmakom?

– Imao sam sreće da sam pobijedio odmah 1. siječnja u Münchenu na paralelnom slalomu. To je bila nova stvar, prvi put u SK. Mislio sam si, još je to mutna voda, neće većina njih znati kako voziti. Drugo, 1.1. je, sigurno se netko proveselio noć prije. Sve to ide u prilog onima koji su koncentrirani.

To mi je jedini put u životu da mi je u jednom boku uspjelo dobro se koncentrirati, ali ne samo to. Bili smo izvrsno pripremljeni, posebno od 2008. do 2012. prije nego se opet jako pogoršalo stanje s koljenom, užasno puno smo trenirali.

Ja si to danas mogu usporediti s ovim dečkima koji danas treniraju pa se nešto žale. Mi smo trenirali onoliko koliko si oni ne mogu ni zamisliti. Zbog toga smo i gurali kroz sve discipline, zato se i mogao dogoditi jedan takav mjesec.

Vrlo je teško ponavljati dobre vožnje. U paralelnom slalomu je razmak između vožnji 10 minuta, pa je lako prenijeti dobar osjećaj na drugu vožnju. U ostalim utrkama je teže, ali svejedno to stalno pokušavaš.

Tako sam i ja stalno pokušavao ponoviti taj osjećaj. U karijeri nisam nikad (osim jednom) izgubio poslije vodstva u prvom laufu. Poslije su me mnogi pitali kak je to, to bi trebalo biti teško, ali stvar se svodi na to da samo pokušavaš ponoviti. Ako ti je jednom uspjelo možeš ponoviti. Na tom se temeljila moja filozofija.

Alain Grosclaude/Agence Zoom/Getty Images

To je bio težak udarac za mene, znao sam kada se ta ozljeda u Sočiju dogodila da se neću moći boriti za Veliki kristalni globus, bio je to težak udarac za mene i kad sam izgubio i slalomski Globus.

Janičina utrka na Sljemenu bez štapa. kakav je to fenomen, cijelu jednu vožnju odvest bez jednog štapa.

– Ne to je nemoguće. Na treninzima smo nekad namjerno pokušavali voziti bez štapa, jer se to zna dogoditi u utrci. Ogromna je rukavica jel imaš rukavicu. Ali, bez štapa i rukavice, to je već skroz druga stvar. Tu je fizička bol ogromna. Udaraš u štapove sa 60 km/h golom rukom. To je na neki način nadljudski.

Za kraj, tvoj izbor najdražih hrvatskih i svjetskih sportaša.

– Uvijek se pokušavam orijentirati na nešto opipljivo, rezultate, ne na sentiment. I objektivno i subjektivno Janica je zakon. Prvenstveno mi je u sjećanju jedan specifičan rezultat – SP u Bormiiju 2005. kada je Janica u pobijedila u spustu u slalomu i u kombinaciji, a u kombinaciji je pobijedila i u spustu i u slalomu. Za ovo sam siguran da se neće više nikad ponoviti. Bit sporta je traženje nemogućeg, ovo je nemoguće, ultimativno!

Dosta impresivno mi je, pod utjecajem oca, bilo kako je Jonny Weissmuler plivao stotku 1920. i neke ispod minute dok je praktički kraul tek bio izmišljen. I koji nije bio plivač!

Što se sentimenta tiče. Imamo sportaše koji nas nadahnjuju i izvan rezultata, šampion je čovjek koji stoji iza brojki i slova, koji nas nadahnjuje na ljudskom nivou. Tu će zauvijek ostati Dražen Petrović. Zbog te posvećenosti koja je, barem za nas, ostala u kolektivnom sjećanju kao primjer sportaša. Ima još takvih primjera.