Psiholog objasnio može li Čilić postati čvrst kao Nole!

ATP 4. lis 201813:05
Matt Roberts/Getty Images

Kako se nositi s psihološki zahtjevnim situacijama na igralištu, upitali smo jednog od najpoznatijih hrvatskih sportskih psihologa, Amira Zulića. Bio je vrlo riječit i zanimljiv, ne propustite ovaj tekst!

https://youtube.com/watch?v=uGfAWWq2EWE

Marin Čilić ponovno je aktualna tema, nažalost ne zbog rezultatskih uspjeha. U prekjučerašnjem porazu protiv Struffa u Tokyu ponovno je propuštao velike prednosti i na kraju doživio poraz.

Obrazac stjecanja velikih prednosti i njihovih skorašnjih propuštanja počeo se prečesto manifestirati. Podsjećamo na nevjerojatan tijek nedavnog dvoboja protiv Querreya u četvrtom susretu Davis Cupa, gdje je Čilić imao set prednosti i 6:1 u tie-breaku drugog. Propustio je to vodstvo i zatim nestao s terena.

Samo nekoliko mjeseci ranije, Pella ga je izbacio iz Wimbledona u prvom nastupu. Bio je tada jedan od najvećih favorita čak i za naslov, vodio je 2:0 u setovima, a onda ga je počeo ometati mrak. Sljedećeg dana nervoza i strah u potpunosti su preuzeli nadzor nad njegovim tijelom. Doživio je jedan od najteže probavljivih poraza u karijeri.

Sličan obrazac demonstrirao je i u meču protiv Nishikorija u četvrtfinalu US Opena gdje je set i pol razbijao protivnika, a zatim se sve zaokrenulo, gotovo u treptaju oka, Čilić je izgubio “dodir” sa svojom dobrom stranom i ponovno je isplivala ona mračna.

Takvih raspada bilo je i previše posljednjih godina, no smisao ovog teksta nije pobrojavati ih niti javno sramotiti našeg najboljeg tenisača, jedinog koji je uz veliku petorku i Del Potra u posljednjih 15 godina uspio dolaziti do Grand Slam naslova! 

Nismo psiholozi, ali smo zabrinuti! Pokušali smo saznati ima li Čilić angažiranog sportskog psihologa u svojem stručnom stožeru, prošle godine nije ga imao, a putem PR službe nismo došli do podatka kakvo je trenutno stanje.

U tu svrhu, odlučili smo kontaktirati jednog od naših naistaknutijih sportskih psihologa, Amira Zulića. Bio je uobičajeno susretljiv, razgovorljiv i raspoložen za raspravu o problemima koji trenutno jako muče hrvatsku tenisku, ali i sportsku javnost. 

Gospodine Zulić, dojma smo da se Marin Čilić trenutno nalazi u tzv. “začaranom krugu” negativnih emocija, čiji se početak ne može jasno utvrditi, a moglo bi biti da je sve započelo s onim razočaravajućim nastupom u finalu Wimbledona prošle godine, kada smo prvi puta u životu vidjeli da je pustio suzu na terenu.

Koliko je moguće da je taj trenutak pokrenuo jedan krug negativnosti, koji se javlja pri svakoj sljedećoj situaciji s velikim očekivanjima i percipiranim pritiskom javnošću?

– Nije to začarani, nego sve veći i veći krug!

Dobro, ali koliko se jednom sportašu teško izvući iz njega, koliko je teško izvući se iz negativnog vrtloga emocija, očekivanja i percepcije načina na koji tog sportaša doživljavaju navijači ili ljudi iz njegova okruženja do čijeg mišljenja mu je stalo?

– Sportaši u sljedeće nastupe donose i dobre i manje dobre stvari, ako ih ne znaju na vrijeme i kvalitetno odijeliti. I poraze i greške i pobjede. Koliko je taj sljedeći meč bliže, toliko je i veća vjerojatnost da će se te stvari ponavljati. Pritom nije možda toliko važno ići u prošlost i ukloniti uzrok tih stvari, već postaviti to ovako: što bih htio zapamtiti iz ovog iskustva, a što ne bih. Treba zapamtiti nešto dobro što se dogodilo ili što je igrač odigrao pa će se tako povećati vjerojatnost dobroga u odnosu na onog što nije bilo dobro. Nije velika sreća pamtiti grešku za ono što slijedi, jer onda je velika šansa da se ta tako zapamćena greška ponovno dogodi!

Ali, kako se nositi sa strahom od kojeg otkazuje cijelo tijelo, kojeg smo iskusili svi koji smo se iole baviti tenisom, a koji se vrlo očito pojavio kod Čilića u meču s, primjerice, Pellom u Wimbledonu. Je li uklanjanje tih reakcija postupak koji ima izvjestan ishod ili njegova uspješnost ovisi od karaktera i genetskog nasljeđa?

– Kontroliranje emocija i ponašanja nije uvijek jednostavno, a ovisi o prošlim iskustvima. Ima ljudikoji će to lakše postići, a ima i onih kojima će to biti teže. Važno je da se taj segment također može trenirati, kao forhend ili bekend. Teško je govoriti u konačnim terminima, ajmo reći da se povećava vjerojatnost da se to bolje kontrolira. Netko može više povećati tu vjerojatnost, netko manje, ali ne postoji netko tko je neće povećati! A samo povećanje vjerojatnosti u određenom segmentu može biti na kraju odlučujuće.

A može li jedan prosječni Pero, poput primjerice moje malenkosti, postići najvišu razinu psihičke pripremljenosti, recimo onu koju je prezentirao Đoković u svojim najboljim danima? Je li to izvedivo ili svatko ima svoj ‘plafon’ u napretku?

– I Đoković ima svoj plafon! On je samo jedna stepenica do idealnog, sigurno se može biti bolje pripremljen i od njega. Vi možete biti bolji, možete biti i najbolji, ali je pitanje je li to najbolje od svega što se može. Ali, to vam je kao s forhendom, ne mogu svi imati jednako dobrog, koliko god trenirali. Sve startne pripremljenosti su u nekoj vezi, nisu nezavisne. Ako trenirate tenis, bit ćete i psihološki bolji ako ste uspješniji u tome. Brzinu ne možete razvijati previše, razvit ćete je koliko možete, ali ćete to kompenzirati razvojem drugih sposobnosti.

Dakle, ako je netko spor po prirodi, nikad neće postati Usain Bolt. Ali, ako je netko slab psihički, može li lakše postati Novak Đoković mentalno nego što bi mogao postati Bolt trkački? Koliko je to rastezljivo?

– Ovisi o puno stvari, moja iskustva govore da svašta na to utječe. Lakše je kroz godine održavati kvalitetu udarca, nego određenu razinu psihološke stabilnosti. Svakakve stvari utječu na čovjeka, nevezane za sport, od turnira do turnira više nismo isti ljudi, kamoli iz godine u godinu.

Ajmo konkretno. Može li Marin Čilić kroz kvalitetan rad sa psihologom postati ‘čvrst’ poput Đokovića, iako možda nema jednako dobre predispozicije za taj napredak kao Nole?

– Zašto ne bismo zaokrenuli priču: ako je procjena okoline da može biti bolji u psihološkim elementima koji utječu na njegovu ukupnu efikanost istinita, onda možda on ne mora biti tako dobar kao Đoković da bi bio bolji od njega, jer možda ima neke druge predispozcije koje su ga dovele do tog mjesta u samom vrhu, a koje su isključivo tehničko-taktičke! Teško je reći može li on na psihološkom planu biti kao Đoković, možda treba samo biti bolji nego što trenutno jest, da bi ukupno gledano bio kao Đoković!

Možda je dio problema i to što je Čilić eksponiraniji pred našom javnosti od, recimo, francuskih tenisača, kojih je puno pa je i pažnja na svakog disperziranija? Tko zna kakve unutarnje borbe Marin vodi u tom smislu…  

– Sportaši bi trebali biti usmjereni isključivo na proces. A ne na gem, vraćanje breaka, osvajanje seta. Na taj način oduzima se mogućnost da budu maksimalno dobri i tu onda ne vrijedi ni taktika ni tehnika. Ako se sportaš veseli samom procesu, onda povećava i vjerojatnost da rezultat bude bolji, ali i svoju spremnost da igra na maksimumu!

Usredotočenost na proces, zvuči kao sjajan recept, ali me dovodi do jednog pomalo filozofskog pitanja. Kad se igrač uspije u potpunosti ‘isključiti’ od usmjerenosti na ishod, gubi li se pritom draž odnosno mogućnost uživanja u trenutku kada se sam željeni uspjeh i ostvari?

– Ne, ne… U startu se ljudi odlučuju za neki sport jer su intrinzično motivirani određenim uzbuđenjem koje proizlazi iz bavljenja sportom, svladavanjem vještine, kretanjem… Uživaju u tome što rade! A kasnije dolaze vanjski motivi poput pobjeda. Dok se čovjek bavi sportom, taj motiv je stalno u njemu, iako ga je nekad malo teže pronaći. Ideja je da se uživa u onome što se radi.

Elsa/Getty Images

Znači netko tko ne može pronaći to zadovoljstvo na kraju priče možda nema tu intrinzičnu motiviranost prema samom sportu, nego bi se moglo reći da se iz pogrešnih poriva bavi tim sportom.

– Da, i to je onda jako teško. Tu su onda velike mogućnosti frustracija, ako se radi sve samo iz vanjskih motiva, nije nemoguće, ali tako se smanjuje vjerojatnost uspjeha. Što ne znači da ima sportaša koji imaju razvijenu i ekstrinzičnu motivaciju. Vanjska nije zanemariva, jer kad se dogodi uspjeh, svi se dobro osjećaju i zbog njega.

– Možemo to i ovako postaviti: trenutak ostvarivanja pobjede je jako kratak u odnosu na trenutak koliko ta aktivnost traje. I onda je neopravdano biti zadovoljan u tako kratkom trenutku, a biti nezadovoljan dok sama aktivnost traje! Kao i život, puno je bolje biti zadovoljan u etapama stvaranja nečeg, nego samo u trenutku kada se ostvari željeni cilj. 

Ovo su fantastični savjeti, gotovo da ostvaruju onaj “a-ha” efekt svojstven nekom otkriću, trenutačnom širenju vidika koje će promptno dovesti do poboljšanja kvalitete života. Međutim, pretpostavljam da to nije baš jednostavno ostvariti!

– Nikako, na tome padaju vrhunski sportaši u svakom sportu. Ali, gledajte: ukupna pripremljenost sportaša već više od 30 godina se definira kao tehnička, taktička, fizička i psihološka pripremljenost. Pitanje je da li sportaš koji pretendira biti vrhunski radi na svim tim segmentima. Važno je svakoj od tih osnovnih pripremljenosti pridati barem sličan značaj. Svijet je daleko otišao što se tiče psihologa u sportu. Sportaši ne smiju psihologa doživljavati kao nekoga tko rješava njihove probleme. To je pogrešna perspektiva, treba na to gledati kao na priliku da se postane boljim u jednom segmentu koji čini ukupnu kvalitetu sportaša!

U tom kontekstu, što biste prema vašem dugogodišnjem iskustvu rekli, koriste li hrvatski sportaši usluge sportskih psihologa u dovoljnoj mjeri?

– Ja sam počeo ’94., od tada su se stvari promijenile na bolje. Što se tiče vrhunskih pojedinaca, oni često surađuju sa sportskim psiholozima. Kod momčadskih sportova tu ima prostora za napredak. Ima zgodan intervju iz 2006. Klinsmanna za stranice Fife. Tada su Nijemci odigrali sjajno prvenstvo, a koristili su psihologa šest mjeseci prije početka samog prvenstva. Tada je govorio da su momčadski sportovi još jako daleko u primjeni sportskih psihologa u odnosu na individualne sportove, iako treba reći da je od tada prošlo već 12 godina.

Dojam prosječnog hrvatskog pratitelja sportskih prilika jest kako bi se na tom polju definitivno mogao ostvariti pomak u našim momčadskim sportovima pa se nadamo da će i ovaj razgovor poslužiti kao dobar putokaz.